Sada kad se gubi trag
Stopala tvojih,
K'o otisaka cipela i čizama
U bijelom i čistom snijegu.
Sada kada bol
I nelagoda više nisu tu,
Kad pomislim
Da je sasvim prirodno i logično
Da su druge oči
Zapalile iskru šibice tvoje mašte i nadanja.
Sada kada tvoje ime
Ne diše tik uz žilu kucavicu
Na mom vratu
I srcu.
Sada kada te nema u dovama
I razgovorima s prijateljima.
Sada kada je svako pitanje:
„Pitam se, gdje je i šta radi?“,
Zamijenilo:
„Gdje sam ja i šta radim dobro,
A šta bih mogla još bolje?“.
Sada kada mi više ne treba podsjećanje na tebe
I kad melanholija i tuga
Što si izabrao da ne budeš tu
U mojim velikim momentima,
Niti ja u tvojim,
Samo navrate u mahovima.
Sada kad više nisi stalna potreba.
A bila sam sigurna
Da te nikad neću moći
Pustiti u cjelosti.
Sada kada je misao o tebi
I tiho nedostajanje
Zamijenilo razumijevanje
Da ja zaslužujem bolje,
I da šta je moje,
Naći će me,
Makar bilo između dvije planine;
A šta nije moje, zaobići će me,
Makar bilo između moje dvije usne;
Lakše mi je.
Sada kada tvoje postojanje
Ne upravlja mojom glavom,
Nervnim sistemom ili tijelom,
Osjećam da sam živa.
A ranije sam govorila
Da ću umrijeti,
Ako te vidim s nekim drugim.
A onda sam shvatila,
Da je nekad potrebno malo i umrijeti,
Da bismo zaista počeli živjeti.