Vidjela sam te prije nekoliko dana. Vrijeme prolazi tako brzo — baš kliše, znam. Ali ne znam više ni dan, ni mjesec, ni koliko je tačno prošlo… pola godine možda. Okrenula sam glavu jer… Pa, znaš već odgovore na ono što se može pitati tako u busu:Na fakultetu je dobro, samo težak semestar. Stižem sve. Super mi je ovo što sada radim. I moji su dobro. Nisam otišla na razmjenu...

Koje bombone sada kupuješ? - bilo bi glupo pitanje, ali to me najviše zanima.

A ono što bi tebe zanimalo, finalni monolog koji nisi dobila, a koji mora biti samo iskren i nepovezan,baš i nije za bus ili prodavnicu. Pa evo ti ga ipak.

Nikada me više nema u gradu, jer ima tih sumornih gradića u kojima se nikad ništa ne mijenja. U našem je toliko ljudi, a ja svakim danom imam osjećaj da grad sve više i više tone. Ne želim da me povuče sa sobom, zato uvijek bježim od njega.

Razvila sam takvu averziju prema njemu. Sješćeš tu, na to isto mjesto, s istom osobom. Kunem ti se da se trunkice nisu promijenili, ali više ne znaš ni osobu, ni ono mjesto na kojem sjediš. Sablasno je, kao u lošem snu. I drago ti je, jer znaš da ćeš se probuditi.

Možda ga malo i mrzim jer obje znamo da je moja oduvijek bila:"Ja nosim čizme skitaljke, mene je teško voljeti."
Ja, i kada sam tu, bar malo lebdim — i u drugom sam svemiru. Znam koliko to mora biti iritantno, ali ne bih ja to mijenjala zbog ovih ljudi ovdje, u njemu.

Eh da, i još uvijek ne znam "šta ću biti kad porastem" — koju od onih pedeset karijera, u koju od onih pedeset zemalja ću pobjeći na tri godine, ili koji od onih pedeset isplaniranih, apsolutno neisplaniranih života želim živjeti.

Možete razočarati, ali svaki od tih života podrazumijeva da ne bih bila na jednom mjestu. Spakovala bih sve u ruksak i u jednom trenutku otišla. A onda negdje drugo, radila bih nešto drugo, bila neko drugi — pa bih se vraćala. I ti, ni u jednom od tih deset života, ne bi htjela biti moja najbolja prijateljica. Ne bi me mogla smjestiti.

Rekla si mi jednom da bi teško ostale bliske i da bi me teško voljela kada me ne bi vidjela pola godine. Tu smo se najviše razlikovale. Ja bih svoje ljude voljela i da odu na Antarktik, da ih ne vidim pet godina. Jer su oni moji. Jer ljubav prema njima ne zavisi od toga koliko poruka od njih mogu pročitati ili da li ih mogu dodirnuti.

Još uvijek mi je najdraža glumica Audrey Hepburn. I dalje branim Malog Princa cijelim srcem. Ali sada pijem samo espresso. Mrzim voćne čajeve.

Svi smo mi napisani piši-briši olovkom, a ja sam za tebe ostala napisana nalivperom koje se osušilo. Kao hladna osoba koja samo zna da ode.

Ono što se nije promijenilo jeste moje mišljenje da su raskidi prijateljstava najgori, vala, i kada ih sam iniciraš. Više se ja ne bih vraćala na to. Mislim, više nemam playlistu na koju sačuvam videe za tebe. Ne poželim ti prepričati dan. Čak su i mama i babo (nekako?) prestali pitati za tebe.

Ali ništa tvoje nisam bacila. Ni pisma, ni karte iz kina, muzeja, ni tvoje poklone.

I želim da znaš: kad god vidim broš, pisana slova, nacrtane mape, ježeve, marame za vrat, ljude koji pišu lijevom rukom, Milku (i baku i čokoladu), osobe koje se posebno obraduju gratis proizvodima, knjige s lijepim koricama, knjige Jane Austen, kada čujem one verzije modernih pjesama u stilu 50-ih, i Breskvice— sjetim se tebe.

Za osobu koja mrzi kutije, ironično je što ih bar 30 imam u sebi. I planiram proširiti kolekciju. Ali znaš ti koje kutije ne volim.

Nije fer što si me poticala da porastem. A kad jesam — htjela si me smanjiti, staviti u svoju kutiju. Nositi me svuda sa sobom, kako i kuda poželiš.

Da je bio neko drugi, manje bih zamjerila. I manje bi bolilo.

Mislim, glupo je da ti kažem kako ti želim sve najbolje — jer naravno da želim. Ja bih srušila sve zidove i kutije da se ti osjećaš slobodno. Kad mi je teško da volim sebe, nađem onu listu razloga koju si ti napisala — zašto je lahko voljeti mene.
Valjda i one s čizmama skitaljkama neko voli lahko. Pa makar nakratko. Dok ne otskitaju previše.

Ustvari, eto… valjda sam samo htjela da znam koje bombone sada kupuješ. Da im posvetim tihi, nevidljivi pozdrav. I da te nađe preko njih — pretvoren u dobru sreću tog dana. Nadam se. Tako radim i sa tim brošem, i knjigama, i sa svim ostalim. Ali možda ih više ne voliš, pa će pozdrav zalutati.

I eto… zato okrenem glavu u tramvaju, zato se sjetim da moram kupiti još nešto kada vidim da ulaziš u prodavnicu, i zato ti ne prolazim pored zgrade.
Da ne znaš odakle dolaze ti tihi pozdravi.
I da ne pokušaš mijenjati ono osušeno nalivpero koje je ispisalo ovu mene — za tebe.