Poema „Samoća ponekad je lijepa“ govori o samoći kao prostoru iscjeljenja i ponovnog pronalaska sebe. Kroz nježan, zaštitnički ton, samoća se ne prikazuje kao kazna ili praznina, već kao svjesno povlačenje u tišinu gdje se skidaju maske i prestaje potreba za objašnjavanjem.
Lutko moja,
samoća ponekad je lijepa,
kad prestaneš da čekaš
da te neko spasi od tebe same.
Kad shvatiš da tišina
nije kazna,
nego pauza za dušu.
U samoći skineš sve maske,
sjedneš bosa pred istinu
i više te ne boli
što te niko ne gleda.
Tada naučiš
kako izgleda mir
bez svjedoka.
U samoći skidaš sloj po sloj
sve ono što si bila za druge,
sve osmijehe koje si nosila iz navike,
sve riječi koje si gutala
da bi sačuvala mir.
Samoća je lijepa
kad te nauči da si dovoljna,
da tvoja vrijednost ne zavisi
od ruku koje su otišle.
U njoj sabiraš srce,
polako, strpljivo,
kao da ga ponovo učiš da kuca.
Samoća zna da peče,
ali zna i da liječi.
U njoj se vraćaš sebi
kao kući u kojoj si dugo bila gost.
Slušaš vlastite misli
bez potrebe da ih ispravljaš,
bez straha da su preglasne.
Lutko moja,
nije svaka samoća praznina.
Neke
su utočište.
Neke te spasu.
Viktorija Stojovska
