U crnini jutra gdje se magla kao rana razdvaja, stoji vitez
ne ispred vojske, već pred samim sobom.

Oklop mu zahrđao kao stara laž,
a mač njegov , nijem je i težak od neizgovorenih misli

Ne čuje trube, ne vidi zastave,
samo tišinu što grize dublje od čelika.

U grudima mu boj , bez svjedoka, bez slave,
u mjestu gdje ne smije dalje, a svud oko njega su bijele zastave

Korača sam, i svaki korak odzvanja prazninom,
kao da hoda po kostima vlastitih nada i laži

Nad njim nebo je,
hladno, nezainteresirano, kao neki sudija koji je odavno otišao kući.

I bori se,
ne protiv drugih, već protiv samog sebe,
protiv krika što nikad nije izgovoren,
protiv ruke što drhti kad treba udariti,
protiv tišine što mu uši prodri.

Na kraju je, bez pobjede, bez poraza,
samo vitez što stoji i diše,
ranjen od nečega što se ne vidi,
i sam kao posljednja misao pred novo jutro..