Tog jula sam trebala napuniti pet mjeseci.

Slušajući zvukove glasova mame i babe, trebala sam početi gugutati, u pokušaju da ih imitiram ili im kažem da mi trebaju promijeniti pelenu ili da sam gladna. Trebala sam i prohodati. Držati mamu za vrhove prstiju, dok moje sićušno tijelo postaje svjesno da se može podići na svoje dvije noge. Trebala sam pojesti svoju prvu kašicu. Trebala sam hodati, trčati, mirisati travu poslije kiše i cvijeće. Trebala sam osjetiti na svom nosiću prvi snijeg u selu.

Tog jula sam trebala napuniti pet mjeseci. Slušajući zvukove glasova mame i babe, trebala sam početi gugutati, u pokušaju da ih imitiram ili im kažem da mi trebaju promijeniti pelenu ili da sam gladna. Trebala sam i prohodati. Držati mamu za vrhove prstiju, dok moje sićušno tijelo postaje svjesno da se može podići na svoje dvije noge. Trebala sam pojesti svoju prvu kašicu. Trebala sam hodati, trčati, mirisati travu poslije kiše i cvijeće. Trebala sam osjetiti na svom nosiću prvi snijeg u selu.

Ja nisam doživjela da vidim prvi snijeg. Moje srce je stalo u julu. U julu nema snijega, ali se u tom mjesecu julu, zamrznulo sve što je disalo i bilo živo.

Osjećala sam mamine ruke na svojim leđima i nogama. Držala me je na svojim njedrima i priljubljivala mi glavu uz svoj vrat. Nosnice mi je ispunjavao miris trave na koju je mirisala mamina koža i košulja. I na svojoj benkici sam osjećala miris trave.

Bila sam gladna. Plakanjem sam zaustavila mamu. Pored nas su prolazile figure moje rodbine i komšija, koje ja sa četiri mjeseca nisam mogla raspoznati. Dok god sam bila blizu maminih njedara, nisam se plašila. Ni ljudi, ni toga šta bi moglo biti u travi i iza drveća, kad prođemo šumu.

Stisnula sam plastičnu bočicu mlijeka između svojih ruku i počela sisati. Vidjela da mama okreće glavu oko sebe. Figure ljudi oko nas su se odjednom počele pomjerati i bježati. Moja mama nije mogla toliko brzo bježati, jer smo sa njom bili ja i moj stariji brat. Ja u naručju, sisajući mlijeko, a brat pored nogu. Hvatajući se objema rukama za mamino koljeno i krijući se iza suknje. Mama ga je pomazila rukom po obrazu, a mene poljubila u čelo.

Čula sam pljusak koji su pratili odjeci vriskova moje rodbine i komšija. Moja mama mi je rukom prekrila oči. Osjetila sam kako je nešto prošlo pored nas brzinom svjetlosti. Mamine ruke su se zatresle i pala sam na zemlju zajedno s mamom i bratom.

Brat je počeo plakati i ubrzo sam čula zvukove čizama od kojih se zemlja tresla. Jedan par čizama se zaustavio pored nas. Mamina ruka je još bila na mojim očima. Ponovo je odjek zaparao moje uši i moj brat je prestao plakati. Mrdanjem svoje glave, pomjerila sam dva prsta mamine ruke sa mojih očiju. Iznad nas je stajala velika figura nekog muškarca. Mislila sam da je to možda moj otac i da je došao po mene. A onda je figura rukom operila u moju glavu jedan predmet koji tada nisam mogla raspoznati. Posmatrala sam figuru, dok su mi se zjenice maglile od suza. Ponovo odjek, samo što sam ovaj put osjetila nešto oštro, skoro kao britvu, u mojoj glavi. Figura je produžila dalje, a ja sam od umora koji je naglo počeo obuzimati moje malo tijelo, zatvorila oči.

Mlijeko iz plastične bočice u mojoj ruci se počelo prosipati po mojoj benkici, a miris trave zamijenio je miris nečeg trulog i teškog. Ništa se oko mene više nije pomjeralo. Samo se u daljini čulo još nekoliko vrisaka. Mamine ruke su me slabije držale, ali sam ih i dalje mogla osjećati oko sebe. Mlijeko u ustima se počelo miješati sa grumenjem vlažne zemlje. Pred očima mi je prestalo titrati svjetlo i sve je postalo tiho, crno i mrtvo.

Trebala sam rasti. Možda bih bila doktorica ili učiteljica. I ne bih pustila da nijednom djetetu bude hladno. Da ga nešto boli ili da plače. Svako dijete koje bi došlo kod mene, imalo bi barem po jednu bočicu mlijeka i cuclu.

Sa četiri mjeseca, ne možeš baš razumijeti zašto tako mali nekome smetaš i zašto bi mu odgovaralo da ne rasteš.

Mama i babo su mi dali ime Amila. Nisam postala niti doktorica, niti učiteljica. Vi me danas znate kao broj 172.

Moje srce je stalo u julu 1992. Ja nemam nikakav bitan rad ili nagradu po kojem me možete upamtiti. Iza mene su ostali samo dječija benkica bijele boje na kopčanje sa tri dugmeta, dječije sive gegice, pamučne duge bijele gaće, bijele štramplice, gaćice i pelena, bočica s mlijekom i jedna plava i jedna bijela cucla.