Prije početka školovanja, volonterski sam sadio kišu po dehidriranim predjelima suvoga neba. Bila je to moja prva javna funkcija, iako nenominisana: dočekivao sam izbjegličke kolone pokislih oblaka i sušio ih na štriku od razapetih sunčevih zraka. Tako se odgaja dijete na periferiji - na granici između čistog vazduha i industrijskog gradića čije su prve cigle bile malterisane ljudskom naivnošću.
Rudarsko okno pored kojeg smo rasli pretvaralo se u jezero. Tamo je voda bila jedina stvar koja se nije plašila da vidi svoje dno.
Ja sam živio na desnoj strani periferije - u ulici koja se odrekla brojeva, imena narodnih heroja i poštara. Na lijevoj strani, kao u nekom improviziranom komunizmu, živjela su četvorica mojih drugara. Oni su, jednog istog vikenda, do ušiju upali u kovitlac naivne ljubavi.
Nije teško upasti u dječiju ljubav kada si dijete i vidiš dva uha iza kojih je zabačena duga crna kosa.
Na taj pogled - ili bolje reći, na obećanje pogleda - oni su se zaljubili u Sanju, kćerku nekog uniformisanog čovjeka sa petokrakom. Da li je bio vatrogasac ili milicajac, nikad nisam utvrdio; ali dovoljno mi je bilo što je redovno sakrivao oči pod obodom šapke sa zlatnom upredenicom. Čovjek koji krije svoje oči, u pričama obično ima kćerku koja krije svoj pogled.
Sanja je vikendom stizala žutim „kadetom“, a oni su imali svoju osmatračnicu - terasu nedovršene kuće sa koje su zviždali: „Ideeee!“. Zatim bi se postrojili po visini, kao počasna straža vlastite zaljubljenosti, i gledali u spušteni prozor „kadeta“ kao da će se ikad u tom prozoru ukazati išta osim zavjese.
Ali Sanja nikad nije gledala lijevo.
Uvijek je okretala glavu na desnu stranu - moju stranu.
I ja sam tada, jedini među njima, mogao vidjeti sve ono što se ne vidi u prolazu: svijetli ten, krupne oči, malu pobjedu dječije glume. Njeno lice je u meni izazivalo onaj osjećaj kada pripovjedač prvi put shvati da je pogled zapravo rečenica koja tek traži svoje riječi.
Njima, naravno, nisam rekao ništa. Čuvao sam to lice kao da mi ga je neko ostavio na revers.
Ali kako sam bio zadužen za pripovijedanje, a oni za vjerovanje, opisivao sam im Sanjin pogled u zamjenu za sitnice iz dječije ekonomije: sličice iz žvaka „Stop“, roto-romane o ninjama, polomljene igračke koje su im bile više istina nego igra.
Što je plijen bio veći - opis je bio ljepši.
Za pet sličica sam im posudio riječi iz sevdalinke, pa su me slušali širom otvorenih usta, kao da se iz mene prosipa nešto što ni ja sam ne mogu ponovo izmisliti.
Za roto-roman sam im prepjevao refren iz pjesme „Sanja“, pa se činilo kao da cijela periferija pjeva njezino ime.
Ali morali su me zakleti u mrtvog Maršala da je nikad neću zavoljeti.
Takva zakletva u to vrijeme nije bila metafora; bila je ozbiljnija od nas samih.
„Ne smiješ, jer dolazi na našu stranu!“, rekli su.
A zakon lijeve strane je bio takav da sam ga, kao zakonodavac desne strane, morao poštovati.
I tako sam čekao da se jednog dana pojavi neki drugi pogled, neki „desnostrani“, da i ja konačno imam pravo na ljubav bez prelaženja u tuđe rejone. Dok se to ne desi, posmatrao sam crvenu petokraku na šapci njenog oca kako se presijava u trenutku kada bi „kadet“ prolazio pored mene.
Čudno je kako ljubav počne uvijek od nečega što nema veze s ljubavlju.
Njima - uši.
Meni - petokraka.
A Sanja...
Ona kao da nije ni slutila da se čitava jedna periferija prelama u njenom jednostavnom gestu okretanja glave.
Jednog vikenda, naslonjen kao i obično na kapiju - ta kapija je, čini mi se, već tada imala više pamćenja od mene - vidio sam Sanju kako šeta desnom stranom ulice. Da, baš mojom stranom. I još u žutoj haljini sa crnim volančićima, kao da je neko pustio leptira da šeta dječijim mislima, držeći za ruku tatu u uniformi sivo-plave boje.
To je, uzgred, bio prvi put da sam vidio uniformu kako izgleda sasvim nježno, skoro smiješno, kada se drži za ruku djeteta. Uniforme su inače napravljene da stoje same od sebe; ruka im je tu samo zbog reda i propisa.
Kada su stigli do kapije, Sanja pusti njegovu ruku i - kao u kakvoj privatnoj predstavi za određenu publiku - stavi svoju dugu kosu iza ušiju. Vjetar joj je, naravno, pomogao, jer vjetar u takvim trenucima uvijek zna svoj dio posla. Priđe sasvim blizu kapiji, blizu toliko da sam mogao jasno vidjeti odsjaj nečega što će sutra biti mudrost, a danas je samo dječija drskost.
„A ti si znači taj što smišlja razne lijepe priče o meni i priča ih drugim dječacima?“ upita Sanja, kao da me pita: „Gdje si sakrio plijen?“
„Hajde da te čujem i ja. Hajde, čik ako smiješ.“
Uniforma je zastala nekoliko koraka iza nje - dovoljno daleko da samo načuje, dovoljno blizu da, ako se dječak i djevojčica nenadano dogovore o braku, interveniše po službenoj dužnosti.
I tada se dogodilo ono što se, izgleda, moralo dogoditi. Upravo tu, na udaljenosti od jednog i po poljupca, gdje se riječi lijepe za nepce kao suve smokve, meni - kojem riječ obično ide ispred misli - riječ zastade u grlu.
To će kasnije postati hronična boljka: da pored nekih pogleda riječi jednostavno izgube volju.
Uspio sam samo izustiti:
„Ti… ti nisi Sanja. Ti si pčelica Maja.“
Rekao sam to tiho, više sebi nego njoj, kao da se izgovaranjem te rečenice mogu spasiti od neke vrste unutrašnjeg potonuća.
„Onda ti nisi Vedar, nego si Pava“, reče ona, veselo me bocnuvši u najosjetljiviji dio identiteta - ime. Djeca uvijek instinktivno znaju gdje da ubodu da zaboli taman koliko treba.
„Saanjaaa, idemo“, rekao je uniformisani glas, koji je, kao i sve uniforme, bio ravnomjerno raspoređen između strogoće i nježnosti.
A ja sam, naravno, ostao naslonjen na kapiju - to je već bio moj službeni položaj u toj priči - hipnotisano gledajući u crvenu petokraku na njegovoj šapki. Nikada ne gledam ljude u tim trenucima; gledam simbole, jer simbolima je lakše oprostiti nego ljudima.
Stajao sam tako, poluotvorenih usta, po prvi put zatečen u vlastitoj nedorečenosti, i nijemo posmatrao kako je ta sigurna ruka u sivo-plavoj uniformi odvodi iz ovoga dana. Iz dana koji, sa svim svojim ušima, pogledima i jednim jedinim zapetljanim vjetrom, nikada više neće postojati. Osim u priči.