Svaka pjesma ima svoju priču, stih je davno upućeni pogled, strofa je bol sažeta u redovima. Aleksa Šantić je mnogo volio, ali je zbog toga mnogo i bolovao, a onoj sa kojom nije prozborio ni riječ, uputio je jednu od svojih najznačajnijih pjesama.
Sinoć kad se vraćah...
1902. godine u beogradskom Naučnom i književnom listu Kolo pojavljuje se jedna Emina. Šest godina kasnije Emina je zapisana i u zbirci poezije pod nazivom Pjesme.
Mostarski pjesnik iz trgovačke porodice, Aleksa Šantić, ličnost je čiji su stihovi uspijeli da ljudski prostodušno, ali umjetnički uzvišeno opjevaju sva osjećanja od kojih je čovjek, voljko ili nevoljko - satkan.
Oprhvan emotivnom samoćom, Šantićeve oči obrele su se u bašči imama Saliha Sefića, čija se ćerka Emina taman zacurila kada ju je Aleksa spazio. Bila je to neviđena, ali i nedozvoljena ljubav. Uz svo poštovanje razlika je bila kako klasna, tako i vjerska, ali i starosna, jer je Aleksa od Emine bio stariji dvadeset i kusur godina. Onemogućen da ispolji svoju ljubav otvoreno, pjesnik je istu pretočio u stihove, a tako smo zahvaljujući neuslišenim osjećanjima dobili jednu od najljeoših sevdalinki - Eminu. Godinama su je pjevali narodni poznavaoci poezije, a sredinom 60ih godina prošlog vijeka Himzo Polovina pronašao je završnu, post mortem strofu i avazom koji se lijepi za dušu otpjevao Eminu.
Ipak, priča o Emini Sefić i njenom životu u tadašnjoj Hercegovini otvara zanimljivu perspektivu u pogledu prava žena, pedofilije i elemenata erotike kojima je sevdah prožet.
Žena kao lirski objekat:
Svako djelo poezije ima svog lirskog subjekta, skrivenog interpretatora koji nas vodi kroz stihove. Sevdah, deklarisan najčešće kao vid melanholične, ljubavne poezije ima i svoje lirske objekte - žene, žene o kojima se pjevaju i pišu stihovi, ali najčešće bez njihovog glasa. Nerijetko se stvaraju aluzije na seksualne i odnose pedofilskog karaktera. Takve relacije između muškaraca i žena u periodu prije stotinjak godina smatrane su normalnim, prihvatljivim, pa je tako i Emina Sefić sa šesnaest godina postala zakonita supruga Avdage Koludera, kojem je rodila čak četrnaestoro djece.
Emina je preminula 1967. godine, ali nije skončala u Mostaru, a njen život nakon Šantićeve smrti ostao je zapečaćen jednom sevdalinkom.
Žene u ulozi objekata nisu ostale samo u sevdalinkama, već u i svakodvenom životu, a takav odnos kroz vijekove je postao stvar tradicije. Koloplet običaja zahvaljujući kojima su žene postake svojina, imobilije zakonski upisane na vlasnika. Ogroman dio opusa sevdalinki napravljen je na tom i takvom odnosu prema ženama koji pod zavjesom ljubavi, osjećanja i bola skicira pejzaž nepravednog položaja žena u prošlosti.
Umro stari pjesnik, uvelo je cvijeće:
Nije Aleksa Šantić kriv što se zaljubio, ni što je Emina bila imamova kći, ni što je od nje bio mnogo stariji, nije kriv ni za šta, ali je njegova sevdalinka uz svoju pozadinu ostala simbol vremena u kojem je ljubav služila kao opravdanje za prisvajanje ljudskih bića suprotnog pola. Čak i sintagma suprotan pol govori dovoljno, jer takva jezička konstrukcija ukazuje na postojanu suprotstavljenost između muškaraca i žena.
Sevdah je ostao istorijski okvir, ram za sliku obespravljenih žena.
