“/12./

Žurim,
nemam vremena osjećati,
slušam buku,
ali ju
ne čujem
stvarno,
sjećam se
da postoji
negdje
na asfaltu
u redovima
između
užurbanih
koraka
i
usnulog
grada.

/sunčano je/

Nekome si
sunce
dok je tvoje
daleko.

Zatvaram oči
da me
sjajna,
nebeska,
miluje
ruka.

/dvanaestog je sunce/

Kupim,
krpim,
osjećaje,
nije mjesto,
a ni vrijeme.

Vrijeme.

/Svi mi nosimo polomljene satove/

zastala sam,
stvarno čula buku,
stvarno osjetila sunce,
stvarnu iz oka pustila kap.

Sutra je nada,
polomljeni sat
kuca kratko,
lomi(š) se,
mrvi(š),
nestaje(š)

Danas,
voli,
osjećaj,
zagrli jače,
diši.

/Samo je danas sigurno da možeš/“