Feridun (Fereydun) Moširi je jedan od najznačajnijih savremenih perzijskih pjesnika. U njegova najpoznatija djela ubrajamo zbirke poezije: Abr wa kuće (Oblak i sokak), Tešne-ye tufan (Žudnja za olujom), Gonah-e darya (Grijeh mora) i druge zbirke. Njegovu poeziju karakteriziraju jednostavan jezik koji vaga između tradicionalnih i modernih pjesničkih formi, te temati neuzvraćene ljubavi, nestalnosti voljenog bića, životnih teškoća, prirode i sl.

U nastavku slijedi nekoliko izdvojenih primjera koji bi trebali, uz već prikazani primjer pjesme Sokak, prikazati jedan nevjerovatan način na koji je pjesnik spajao riječi u jednu homogenu cjelinu gdje svaki zasebni dio, kazali bi, razgovara sa onim drugim. Pored njih, u ovakvim primjerima je izražena pjesnikova sposobnost upotrebe pjesničkih figura gdje se ono stvarno značenje često krije iza zapletene mreže prenesenih značenja. U takvim okolnostima se ponekad čini da pjesma stvarno značenje ni ne posjeduje, već posjeduje zasebni život čijem vrelu bi prišli samo oni jaki egzegezi. Zbog toga, navedene pjesme ostavljam kao poklon tumačima i iskusnim, a sebe na strani postavljam kao posmatrača onoga što se treba desiti.

Uvehli cvijet

K pogledu mom hladnom, toplinom sunca
Gledaju sve vrijeme oka tvoja crna dva
Žedan sam tog izvora, kakve li koristi Bože,
Rosa duše moje nije kadra tvog pogleda.

Osim uvehla cvijeta i svjetlice oka tvog
Uspomene na te u ovom kutku nemam
Od noći one kad' se od tebe odvojih
Trenutka mira od ruke tuge nemam.

O lijepi cvijetu, vrijednost si bivstva mog bio
Ako sam uvehli cvijet iz sokaka tvoga ponio
U kutku sām, koliko sam suza prolio
I cvijet taj uz grudi samo prislanjao.

Taj uvehli cvijet, tumačio je stanje srca moga
Što zborih s tobom iz srca puna bola?
Osim tebi, kome da se jadam o ljubavi žari
Od koga lijeka bolu tražit, tebe do li?

Više nisam onaj da se sobom nazivam
Uvehli sam cvijet, vrijednosti nemam
Ljubav me vara da milost ne vežem
Smrt me plaši da ljubav ne vježbam.

Noga nade srca moga mada je slomljena
Ruka molbe duše zavijeka je pružena
Dok dišem iz prsa punih boli
Oko pobožno moje k licu tvome gleda.

Magija šutnje

Svoju sam šutnju izgubio!
Ni sumnje se u metežu ovom izgubio
Ja, koji krojih legendu svoju
Na koncu narodni mit sam postao!

O šutnjo, majko li jecaja
Zbog tebe je saz duše moje pun melodije bio
Dok sam k njedrima tvojim put imao
Poput pića starog, moja poezija svježa bila je.

U skrovištu tvom sudba mi je procvala
Ti si mene u grad sjećanja odvela
Bolje od magije tvoje ja nisam vidio
O šutnjo, majko li jecaja

Izgubih se u metežu ovom, izgubih
Gdje si da vapaj ti moj uzmeš?
Mada sam svoju šutnju imao
Život je moj pun jecaja bio!

Za tebe

Međ' prolaznicima prolazim, smeten
U poglede prolaznika gledam, slijep
Sva tuga ova u biću mom a ja, tih
Sva jeka kraj mene a ja dalek!

Drugo je u meni nešto, ne ljubav, ne osjećaj
Drugo je u meni nešto, ne čežnja, ne jecaj
Pustinja sam, ali bez jecaja Medžnuna!
Planina sam, ali bez sjekire Farhada!

Ništa nije motiv, jer sam ništa, prazan!
Ništa nije misao, jer sam kamen, drvo!
Saputnik sam gorkih priča mojih stranih.
Prolaznik sam tijesnih sokaka mog sutona.

Sva ona sunca što su u meni gorila,
Vrela tuge postaše i iz mojih vlažnih očiju su potekla
Kula nade što sam je do mjeseca sagradio,
Ah, ruševina tužna postade i na glavu mi sruči se.

Čamac izgubljeni sam što u srcu talasa
Ništa vidjelo nije, ni ne-boga ni Boga
Talas tuge sam što u tišini i tmini
Od nade razdvojenosti dušu čupa.

Međ' prolaznicima prolazim, smeten
Brojim rešetke prozora.
U poglede prolaznika gledam, slijep
Slušam razgovor cvrčaka.

Prijevod: Hadis Terzić
Preuzeto iz: Feridūn Mošīrī, Rīše dar xāk – Gozīne-ye ašʻār, Entešārāt-e Morwārīd, Tehrān, 1384/2005