Veliki pozdrav dragi Plenum posjetioci, ovo je vaš najdraži kolumnista dark, ali i light weba Frenkoza. Nedavno je bila godišnjica smrti jednog od naših najboljih pisaca Abdulaha Sidrana. Ta tužna vijest me podsjetila na jedno kratko druženje koje sam imao sa Sidranom i na jednu rečenicu koja je otklonila jednu moju nesigurnost i donijela malo prosvjetljenje.

Kao i većina srednjoškolaca, čitanje lektira sam prezirao i u četiri godine mog srednjeg školovanja, pročitao sam, jednu, eventualno dvije lektire. Jedna od njih je bio Kafkin proces koji sam odlučio otvoriti jer je imao svega stotinjak stranica. Pomislio sam: ako ću već pročitati neku knjigu onda neka to bude ova najtanja. Desilo se naravno, što svi već mislite, da je mi ta knjiga dodatno zgadila čitanje, tako da sam ostale lektire prepisivao od moje drugarice Emine.

Sjajni su svi ti klasici Andrića, Selimovića i od Derviša Sušića, ali mene su više zanimali grafiti i muzika. Ljubav prema knjigama i čitanju se kod mene javila poslije srednje škole kada sam otkrio naše savremene pisce. Prije svega, knjige koje su napisane u (i o) ratu u Bosni i Hercegovini. Valjda zbog nekog kompleksa što nisam rat lično doživio i zbog svog života provedenog u miru na Zapadu, odlučio sam da o tome saznam što više.

Tako da su Jerga, Vešović i Sidran bili prvi koji su mi pali u ruke. “Sarajevski Marlboro”, “Smrt je majstor iz Srbije”, “Poljska konjica”, “Sarajevski tabut” su neki od naslova koje sam čitao sa velikom pažnjom. Sjećam se Sidranove izjave u kojoj je rekao kako mu pisanje u ratu teško pada i da je u tih par godina jedva napisao par stranica, dok je za njegovog druga Vešovića to bio najproduktivniji period. Stil pokojnog Marka Vešovića u tim “ratnim” knjigama je prepričavanje priča koje je čuo od ljudi putujući Bosnom. Vešović u pojedinim pričama zadržava akcent i autentičan govor naratora, dok je Sidran te strahote pokušavao pretočiti u poeziju. “Kako da ja pišem tamo neku poeziju dok ljudi ginu…“ bila je otprilike Sidranova izjava u jednom od intervjua. Vešović nije imao taj problem; on je napisao tonove tekstova gdje se obračunava sa bivšim drugovima: Karadžićem, Nogom i ostalim Sarajlijama koji su se priklonili velikosrpskoj politici. Zahvaljujući tim knjigama sam uvidio kakva je bila svakodnevnica u okupiranom gradu i kako je izgledao život bez vode, struje, grijanja i hrane, ali i bezbroj puta se nasmijao psovkama upućenim koljačima i zločincima. Kroz njihove naslove sam naučio vrijedne lekcije o storytelling-u koje sam kasnije primjenjivao u svojim pjesmama kao što su Nerko i Teočak.

I tako sam ja godinama kasnije, sa Avdinom knjigom ispod ruke, krenuo da upoznam svog heroja. Nisam tada puno pričao, pretvorio sam se u spužvu i upijao svaku priču i rečenicu iz Sidranovih usta. Jedino što sam uspio da izgovorim je koliko me je njegovo pisanje inspirisalo, i da je probudilo moju ljubav za čitanjem. U mojoj glavi, to je bio moj najveći kompliment koji sam mu mogao dati. Avdi je vjerovatno bilo neugodno slušati te pohvale, ali nije to pokazivao. Posebno sam istakao “Sarajevske tabute” koja je bila na stolu, a onda je uslijedila rečenica koja me šokirala. “Hvala ti na lijepim riječima, ali nije to baš neka knjiga” izgovorio je Sidran, a ja sam ga pogledao širom otvorenih usta.

“Sarajevski tabuti”, jedan od najvećih klasika ovih prostora, nije dobra knjiga? Ništa mi nije bilo jasno. “Danas kad čitam te stare naslove ne čine mi se tako dobrim”, a onda se prvobitni šok koji sam doživio pretvorio u još veće divljenje. Drugi bi se kupali u komplimentima, ali Sidran na svoja djela gleda skromno i kritički, a to ga je u mojim očima učinilo još većim.

Tako sam na kratkoj kafi sa čika Avdom naučio bitnu lekciju. Nesigurnost i odbojnost koju osjetimo prema starim radovima je normalna i ispravna. Kao i Sidrana tada, mene uhvati isti stid kada čujem pohvalu. Ne odgovorim im isto, ali kroz glavu mi prođu iste misli; ako ćemo biti iskreni, neke od tih starih pjesama i nisu baš tako dobre...