Sevdalinka

Zima se povlači u svoje odaje
sa sobom nosi dugu, studenu noć
Zemlja se porađa - njen baštinik ustaje,
i sutra na traktoru njivom će proć.
Još malo pa će Bajram.
Već vidim — izbor TV urednika je providan.
Gospodin Safet opet će pjevati narodu;
narodu kojem su na porođajnom krevetu,
uz pupčanu vrpcu presjekli i čulo sluha.
Zapitaš li se ikad
kakav je osjećaj slušati mrtvog čovjeka
kako pjeva?
Nije li to pomalo običaj morbidan?
I dok se tvoja iluzija slomila -
rasuta ko komadići stakla;
sedam godina nesreće je sitnica
u usporedbi sa činjenicom
da te ruka smisla
kroz cijeli život
nije ni dotakla.
No, pustimo sad izvođača.
Ti dobro znaš da moja želja
mrsi vene i aortu srca
kida žile i šakama udara mi prsa
jezik mi sveže u čvor, nesuvislo
i svakim udarcem biva sve jača.
Misli moje lutaju sokakom
pa zalutaju
u ćorsokak tvoga bića.
Svako stablo izbeharalo
nosi u zraku
miris tvoje kose
i tvoga proljeća.