Bilo je ljeto kada zapravo želiš sve, a ne očekuješ ništa. Sve se vuklo još od proljeća, u nadi da tvoja želja sazrije baš kao sve poslije zimske smrti. Iz noćne more, probudio me glasan zvuk alarma. Laknulo mi je jer mi je pored fizičkog odmora, trebao i psihički. Nisam bila spremna patiti kako u javi, tako i u snovima. Pogled na mobitel podsjetio me na izvor, koji je nekad kao prašinu brisao negativnu energiju, moj narandžasti mekani mačak, koji danas nije sa mnom. Nema ga već par godina, a tako malo neverbalno biće nudilo je spas u svom ovom haosu. Poslije njegovog uginuća, svaki dan je izgledao isti, rutina me je transformisala u polumrtvu biljku koju niko ne posjećiva, čak i ne dodiruje kao da je otrovna, neprimjetna ili zarazna, ili sve zajedno. Pokušavala sam, dugo vremena da sama oživim korijene, ali uzalud. Kao da nema dovoljno sunca ma koliko god pokušavala. Iako je biljka izišla u svijet, da traži pomoć, sve kante vode su bile prazne.

Ova biljka ima ime i porijeklo, nije tamo neka Rosa iz porodice Rosaceae. Nego biljka mesožderka, od krvi i mesa. Moje ime je Ruža. Bez latica, listova i korijena. Davno su uvenuli moji preci i sad živim sama. Baš kao panj otkinut i odvojen od svijeta. Već duže vrijeme osjećam se kao da ne pripadam. Samo, kao sjena, prolazim kroz ovaj grad. Ili bolje rečeno, kao vjetar, nevidljiv, ali još tu. Moji roditelji su bili moj stub, noseći pažljivo saksiju u kojoj sam rasla. Nakon što sam se ostvarila u polju arheologije, moji dalji snovi su pali u vodu iznenadnim gubitkom mojih roditelja. Svaki dan je prolazio istim tempom i nada za boljim ispunjenjem je znatno izumirala.

Sjela sam na terasu, tradicionalno, da pojedem doručak s čajem. Sunce je osvjetljavalo usku ulicu i plesalo po jutarnjem nebu. Vrućina je obavijala sve oko sebe. Nije bilo ni trunka vjetra, a u meni su padale jesenje kiše za koje nisam imala kišobran. Moj svakodnevni ritual prekinuo je iznenadni poziv. Javila sam se. "Zdravo. Kako ste? Zovem da Vas obavijestim da ste Vi naš sretni dobitnik putovanja u Španiju. Ako ste voljni prihvatiti, molim Vas da samo ostavite svoje kontakt podatke, a mi ćemo se dalje pobrinuti za detalje." Nisam vjerovala svojim ušima. Podijelila sam informacije koje su tražili i upitala sam se kad se sve počelo mijenjati. Nakon par dana dobila sam ponovni poziv: "Želim Vam sretan put u Sevilju."

Nakon dugog puta, stigla sam na aerodrom. Terminali su bili prepuni, glasovi sa svih strana, pretvorili su se u zujanje pčela, a i radnici su radili punom parom baš kao u košnici. Nekako, sve me je podsjećalo na moje trenutno stanje uma. Ali kod mene je bilo sve na jednom mjestu, i tako u maloj kvadraturi. Poredeći ga sa aerodromom, shvatila sam da on bar ima taj kapacitet za podnijeti. U jednom trenutku sam se upitala: "Gdje sam zaista krenula?"

Dalek put, dva presjedanja, moje trajne grickalice, neugodan miris kahve u letu. Uvijek sam se pitala kako ljudi nisu siti da uživaju hranu na ovolikoj nadmorskoj visini? Pored toliko briga, kako imaju apetit? Ili se baš i ne utapaju u brigama. Rone na zraku, umjesto pod vodom. Konačno sam stigla u apartman do kojeg sam ne znam ni ja kako dospjela. Koji vjetar je šapnuo baš moje ime da ja dođem u Sevilju? Pored toliko razmišljanja, nikad nisam mogla ni pomisliti da bi igdje mogla da odem. Daleko od oronulog stana, dosadnog grada i svih problema koji se vežu za mene baš kao beba za majčin struk. Nisam imala nikakva očekivanja, jer nisam uspjela da živim izvan svoje glave već dugo vremena.

Ne znajući za tople ljetne dane, izišla sam vani da upoznam Sevilju. Osjećala sam se kao da nakon izolacije upoznajem novu osobu. Nesvjesno sam došetala do palate Alcázar — zračila je neopisivom ljepotom. Pažljivo sam izvadila fotoaparat iz svoje torbe u želji da obilježim početak svog putovanja. Dugo sam stajala u oduševljenju da nisam ni primijetila da zapravo nisam uslikala ni jednu fotografiju. Tek nakon nekoliko metara sam shvatila, pa sam se vratila nazad. Naišla sam na mještane, pa odlučila pitati za pomoć jer moje smjernice na mapi nisu mogle razgovarati. Šta može papir da ispriča? Jedino ako od svih detalja napravimo još više zapetljanijih detalja. U neposrednoj blizini, stajala je La Giralda, nekadašnji minaret koji je presvučen u zvonik katedrale. On danas predstavlja simbol grada. Ova dva velika historijska mjesta, sa predivnom očaravajućom arhitekturom ležala su u četvrti Santa Cruz, gdje su ulice bile obgrljene palmom i narandžinim cvijetom. Sve to je nekako bilo ukrašeno drugačijim detaljem — keramičkim pločicama, azulejos, plave boje. Baš kao sto je Bog obojao nebo u plavu boju, tako su i ljudi te dijelove uramili u sve obližnje objekte — kuće, crkve, škole, restorane, barove, pa čak i željezničke i podzemne stanice. Stala sam u hlad narandžinog stabla. Pored mene su prolazili bezbroj ljudi, za koje ni do sad ne znam da li su isto bili turisti kao i ja ili obični mještani koji svakodnevno prate rutine svojih života. Odlučila sam zaustaviti dječaka koji je prolazio. "Bi li mi mogao reći nesto više o narandžama u ovom dijelu Španije?" Dječak je bio zainteresovan, baš kao da je čekao trenutak kad će neko nešto upitati. Ispričao mi je o dugogodišnjoj tradiciji kako o svojoj, tako i o okolnim porodicama.

Tokom ljetnog perioda, gorke narandže u Sevilji koriste se za pravljenje marmelada, likera i parfema. Bila sam iznenađena tom informacijom. Rekao mi je da ljudi tokom ljeta većinom dane provode unutar svojih domova, a da Sevilja zapravo oživi noću. Predložio mi je da se vratim u hotel i ponovno iziđem navečer. Sjela sam u taxi i po preporuci dječaka Santiaga, vratila se na isto mjesto koje sam posjetila danas. Grad je bio pun ljudi, kako nevjerovatno kada bi poredili kakav je pogled bio danas tokom dana. Ulica je odjekivala uz zvuk gitare, i lokalne muzike u barovima i restoranima. Ulični izvođači su svirali tradicionalnu muziku, dok su parovi uživali u flamenku. Terraze su bile krcate, nešto više nego aerodrom od prije par dana. Sjela sam pokraj restorana i uživala u atmosferi. Nisam ni primijetila da je noć davno otkucala. Kapci su mi se počeli zatvarati, pa sam odlučila da se vratim nazad u apartman.

Sljedećeg dana sam uživala u parku María Luisa i hladu koji je prijeko bio potreban. Palme su ukrašavale svaki ugao, fontana je osvježavala topli zrak ljeta, cvijeće je mirisalo na sve strane, ljudi su uživali vozeći svoje bicikle, ptice su pjevale kao da su note cvrkuta najavljivale bolje dane. Sva ova atmosfera me je učinila da zaboravim na sve svoje brige. Nakon kratkog predaha, prošetala sam do rijeke Guadalaquivir. Iako mi se činilo da sam tu sama, zapravo mnogo turista je proživljavalo priču iz svoje perspektive. Odlučila sam da sjednem u obližnji kafić. Konobar je, uz moju narudžbu, donio i lokalnu tradiciju na tanjiru. Zapravo, to je bio tapas, zalogaji koji se služe uz piće. Ali, to nije samo hrana, to je nanizana tradicija, koja povezuje mene uz nekog i nekog uz mene, koja se dijeli i suosjeća. Moj tanjir je bio prepunjen tortillom de patatas, koji je dalje nastavio svoju turneju na sljedeći stol. Nedaleko od mene sjedila je dama, pokraj sebe je imala osrednje platno za slikanje, par kistova, i bočicu lanenog ulja. Pažljivo sam je posmatrala i odlučila da joj priđem nakon završetka jela. Prišla sam, pozdravila se, i podijelila par komplimenata na njen umjetnički savršen pejzaž na pogled rijeke Guadalaquivir koji oduzima dah. Počele smo razgovor. Navela je, da je ona jedini član svoje porodice koja traga trbuhom za kruhom. Iako je svoje radove nosila na razne izložbe, nikad nisu završili na boljem mjestu do ulica Sevilje i bezbrojnih kofera turista. To je nešto što je iz hobija preraslo u posao koji je bio neprimjetan i vrijedno prodan samo za vrijeme ljeta, gdje bi niko drugi do turisti kupovali i nosili nazad svojim dalekim kućama.

Alba mi je ispričala sve o sebi, baš kao da je čekala na uho da je čuje već jednom. U svakom djeliću nje sam pronašla sebe, ali ona je izgledala sretnija od mene. Nešto što sam htjela da naučim od nje jeste da budem pozitivnija iako se jedan dio života neprestano i nepromjenjivo vuče kroz mnogo godina. Ja, u usporedbi s njom, nisam imala nikog da impresioniram ili prehranjujem. Ona, u usporedbi sa mnom je imala nekog da je podstiče. Možda sam i ja samo trebala, taj vjetar u leđa. Možda je ona trebala da njen hobi se ne pretvori u novac nego bijeg od realnosti. Mislim da nikad nećemo biti u stanju dokučiti šta bi nas spasilo ili dokrajčilo. Nekad je dobro i ne znati, ali nekad sve sto želimo je preživjeti.

Vratila sam se svom domu, koji je nesvjesno izišao iz moje glave u trenutku kad sam kročila u Sevilju. Mislila sam da će moja dugogodišnja tuga da prati moje korake i u Španiju, ali me je ostavila iza zatvorenih vrata mog stana. Kao da je poziv nepoznate gospođe bio poziv spasa, nova lekcija nakon godina ponavljanja iste.

Iz torbe, virile su bezbrojne razglednice ulica Sevilje i kratke poruke ljudi koje sam upoznala. Osim toga, bole su je i drugi stanovnici platnenih zidova — CD-ovi puni muzike flamenka, nakit koje mi je poklonila umjetnica Alba, pejzaž rijeke Guadalaquivir, maslinovo ulje i parfemi porodice dječaka Santiaga kojeg sam zaustavila ispod hlada narandži. Od dolaska iz Sevilje, svako jutro sam provodila na drugom dijelu terase, uz ukusnu marmeladu od narandži. Uz svaki zalogaj, osjetila sam miris Sevilje, neprestane glasove ljudi, i svjež zrak koji je strujao samo tokom noći. Posmatrajući sumorne ulice grada u kojem živim, sjetila sam se Sevilje, kamenih ulica i cvijeća koje je silazilo sa balkona. Stan sam preuredila, a svakim ponovnim otvaranjem frižidera magnet me je podsjećao na prelijepu i nezaboravnu Sevilju.

Nakon Sevilje, svaki put kada bih srela nekog ko me podsjeća na polumrtvu biljku koja je danas u punom cvatu, pričala bih im o Albi, i Sevilji koja ponosno živi, ne tokom svjetlih dana, nego posebno tokom noći. Podsjećala bih ih na izreku: na kraju svakog tunela ima svjetlo, a Sevilja nas podsjeća da i tokom tame mi možemo da sazrijemo i živimo. Samo moramo biti ustrajni i strpljivi dok naiđemo na svjetlo koje će nas oživiti i držati u životu. Te da svaka osoba ne živi baš isti život, ali svi se na isti način možemo utješiti. Ipak smo svi ljudi od krvi i mesa, a ne nesvjesne biljke.