Ja nikad ništa nisam vidio prvi put!

Ti lijevom rukom sklanjaš gust pramen kose sa čela i

ja netom selim u sjećanje taj pokret, i već ne vidim

kako rukom sklanjaš kosu sa čela nego se sjećam tog

pokreta, sjećam se: ti lijevom rukom sklanjaš gust

pramen kose sa čela.

Ti kažeš, glasom koji treperi i pomjera plamen svijeće

na stolu pred nama: “Napolju je oluja”, i nešto što

nisam ja, ali u čemu me ima, itekako, seli u sjećanje

taj glas, i dok te čujem, ja kao da se sjećam kako te

čujem, kao da se sjećam tvoga glasa što treperi i

pomjera plamen svijeće na stolu pred nama, sjećam

se večeri, i glasa što govori “Napolju je oluja”.

A još je napolju oluja, i još traje veče, jednako kao što

traje i život, kojeg eto kao da ne živim, već kao da ga

se sjećam, poput glasa kojim govoriš “Napolju je

oluja”, glasa kojeg se sjećam, poput ruke kojom

pomjeraš pramen kose sa čela dok govoriš, poput ruke

koje se sjećam, dodirujući je prvi put.

Abdulah Sidran bio je veliki pjesnik čija su djela ostavila neizbrisiv trag u našoj književnosti. Za njega kažu da je cijeli život pisao jedno djelo i slobodno mogu reći da se usaglašavam u potpunosti. Sidran živi u svakom slovu svojih stihova. On je cijeli život smatrao da ljudi, pogotovo pisci, počinju živjeti kada umru. Smatram da je njegova misao, pogotovo sada, i više nego tačna.

U njegovom djelu Zapis o čudu mnogima nije u potpunosti jasno o čemu se radi. Mnogi smatraju da je u nekoliko strofa napisano mnogo međusobno nepovezanih stvari. Istina je, naravno, itekako drugačija. Pjesma je anamneza oživljena kroz trenutke zaljubljivanja. Međutim, ta anamneza odnosno sjećanje nije oživljeno kod njega već njegove duše. Njegova duša je ta koja ponovo proživljava već doživljeno.

Dakle, Sidran nam pokušava objasniti i navesti nas da shvatimo kako je naša duša živjela mnogo prije nas. Duše se, poput boja, preljevaju u druga tijela i daju im život te pamte svaki dio svog življenja. Svaka emocija, svaki postupak se desi u duši mnogo prije nego u tijelu, jer kao što već napisah, duše pamte. Pokret ruke u djelu predstavlja sudbinu, a pramen kose je ono nešto što ju je skrivalo od njega i tek kada je sklonjeno njena duša može vidjeti njegovu dušu i spojiti se sa njom.

Oluja napolju predstavlja prolaznost koje nismo svjesni, a ona je ta koja i gasi i rasplamsava vatru. Na nama je da odlučimo koja će njena funkcija biti. Ispod naslova pjesme nalazi se rečenica “Ja ništa nisam vidio prvi put”. Dakle, već tu izvlačimo zaključak - mi smo samo čuvari duše na veoma kratko vrijeme. Trebamo je njegovati, jer ona oblikuje naše živote kao i nas same te je sigurno iskusnija nego što ćemo mi ikada biti.

Fotografija preuzeta sa stranice Univerziteta u Sarajevu