Autorka poznata kao Milica Sniva objavila je svoj prvenac, roman "Simptomi". Ovo sad kako pišem ispada da ga je objavila juče, ali recimo da sam se ja tek juče susreo sa njim. I da, sa ovim romanom je ušla u uži za Ninovu nagradu.
Znam da roman još uvijek nije toliko poznat i čitan pa ću se truditi da ne spojlujem ništa.
Roman je pisan u prvom licu, sve u jednom dahu, u jednom poglavlju, bez prostora za predah.
Kad počneš da ga čitaš, drži te i traži da nastaviš, da vidiš šta će dalje da bude.
Milica piše iz ugla Sanje, friško razvedene (ako bi se to ravedenošću moglo nazvati) žene. Ona živi na kariranom kauču svoje tetke i priča svoju priču.
Paralelno nam pokazuje dvije priče, onu sa kariranog kauča i onu koja ju je dovela do istog. U toj koja ju je dovela do istog se opet prepliću dvije priče, jedna njena i druga njene porodice.
Knjiga je i više nego zanimljiva i primamljiva. Nesputana je. Miličin jezik je sirov i bogat, a Sanjino raspoloženje konstatno na granici depresije i napaljenosti. U knjizi je mnogo psovki, vulgarizama i sličnih izraza, ali tačno na onim mjestima gdje treba da budu. Nisu tu samo da bi šokirali onog ko čita. Tu su jer im je tu mjesto. Tako je prirodno.
Knjiga je puna biljaka, tetovaža i zmija, naročito smukova. Knjiga je i puna seksa, i dobrog i lošeg, ima svakakvog, baš kao i u životu.
Knjiga je priča o umu i njegovim mračnim stranama, o ženama i slobodi, o novcu, muzici, popularnoj kulturi... o svemu pomalo.
Preporučio bih vam ovu knjigu, ako niste moja tetka ili strina, onda nemojte, malo me je stid da vam je ja preporučim.