Sjećanje na tebe
ne dolazi glasno
ono se uvuče tiho,
kao miris kiše
na starim putevima.

Nađem te u sitnicama:
u toplini šolje među dlanovima,
u pjesmi što se sama
počne vrtjeti u meni,
bez razloga
ili možda baš zbog tebe.

Još uvijek te ima
u mojim navikama,
u načinu na koji gledam svijet
i tražim nešto poznato
u nepoznatim ljudima.

Sjećanje na tebe
nije bol,
nego tiha prisutnost
kao svjetlo koje ne vidim,
ali znam da gori.

I kad dani prođu
bez tvog imena na usnama,
ono se ipak javi
u noćima koje znaju
više nego što priznam.

Jer ti nisi otišao
samo si se preselio
u dio mene
gdje vrijeme ne može ništa.

I tu ostaješ,
u svakom mom koraku,
u svaku neizgovorenu riječ
koja znači sve.
Ponekad te sretnem u odsjaju izloga,
tamo gde se svetla grada
troše na slučajne prolaznike.
Nisi to ti,
znam,
samo je senka pala pod istim uglom,
ali taj sekund je dovoljan da shvatim
da se najteže beži od onoga što nosimo pod kožom.
Grad nastavlja da diše,
užurban i grub,
a ja u tom huku čuvam tvoj mir,
kao tajnu koju niko ne sme da provali.

Viktorija Stojovska