Svud tišina.

Sve je mirno.

Grane su suhe i malo je zelenila, ipak, sve je živo.

I svi oni čekaju.

*****
-Zar sam ja zaboravljen?- govorilo je malo sjeme

Sasvim duboko u zemlji gdje nikoga nije vidjelo, slušalo je kako pada kiša, duva vjetar, gmižu insekti po površini, prolaze ljudi.

U toj tami, sjeme je promišljalo šta će biti.
Maštalo je o visinama, o snazi, o trajanju.
– Možda da sam bor… ili hrast…
Možda maslina, da živim dugo.

Njegove želje su bile veće od njega samog.

****
Dugo je promišljalo, sve dok ga iznenada ne prekinuše nečiji koraci iznad.
- Prolaznici neki, ljudi- pomisli u sebi.
Njihove riječi nisu ga posebno zanimale, nije slušalo ništa od onoga što govore, jer toliko je razgovora čuo da ništa novo ne bi naučio, ali, jedna rečenica mu je skrenula pažnju.

-Eh, moje dijete.....sve dolazi u svoj zaman.- reče taj neko stariji
I još doda:
-A sve sam mislio da znam šta ću sjutra raditi, prevario sam se. Jurio sam da završim škole, više bio gladan nego sit,toliko toga sam izdržao, samo da bih bio profesor, na kraju -dodade - sve to da bih sada bio krojač.
-Ali, ja sam zaista zadovoljan- reče taj neko, stariji.

*****
Mora da su ili otišli ili zaspali, nije to ni bilo važno, sjeme je u potpunoj tišini ponavljalo samo jednu rečenicu:
- Sve u svoj zaman....za...maaa...n...- reče polako pa nastavi
-Šta je to zaman? Nisam nikada čuo za tu riječ, ipak, kao da je ona ključ za moje stanje- reče malo sjeme

Riječi mogu donijeti mir ali, i nemir.

Nedugo zatim, u njemu se probudi nemir.
– Sam sam.

Svijet iznad njega postojao je bez njega.
Ta pomisao bila je teža od tame.
– Zar ću ovdje ostati zauvijek?

Želio je Sunce, i život koji nikada nije osjetio.
-Ja želim život! Neću više da sam sam ovdje - ljutito reče malo sjeme.

Ali, njegov vrisak iz utrobe zemlje, niko ne ču, preostade mu samo da čeka.

Gore kao da poče kiša, i padala je sve jače i jače.

-Oluja- pomisli malo sjeme; odluči da se primiri i stiša svoje misli.

Oluje su zastrašujuće jer kidaju i lome, ali su neophodne.
Bez njih se ne bi razdvajalo staro od mladog, niti mrtvo od živog

******
Vrijeme prolazi, a sjeme i dalje zalud mašta.

- Možda ipak da budem neko voće? Nar! E to bih da budem! -uskliknu sjeme

Nar je možda neugledan spolja, ali je zato bogat iznutra. Iako je sjeme mislilo da je nar dobar izbor samo zato što kora čuva plod unutra, ono nije znalo koliko malo zna.

Tek kada se skinu ulari spozna se istina, a to će sjeme ubrzo saznati.

***********
- Dokle ću ostati ovdje? - pitalo se iznova malo sjeme
- Hladno mi je, sam sam..- reče tiho

Misli nisu zastajale ni za tren, kao namjerno da su ga mučile i unosile mu sumnju, lomeći mu duh.

Suzama bez glasa, pomirljivo zaplaka malo sjeme.

- Pa, neka bude tako, prihvatam svoju smrt, lakše mi je da me nema nego da živim sa nadom.- reče

Zemlja ga je čuvala i pripremala da odbaci sebe kako bi postalo ono što mu je suđeno.

**********
U trenutku kada je gotovo utihnulo, iz njega se ote posljednji šapat:
– Zaa...maaaa..n…

I tada se sve promijenilo.

Sjeme se raspuklo.

Tek rođeno, golo,bi zbunjeno zvukovima života oko sebe-
uplaši se.

Bolio ga je povetarac, smetala mu je buka, a ponajviše Sunce, nije mogao da gleda u njega.

Sjeme shvati novu tajnu:
- Da bih bio ovdje, ja sam morao patiti dolje.

******
Sjeme je raslo i naučilo da podnosi sve promjene koje prolazi. Duge zime, vruća ljeta, male insekte, oluje..
Shvatilo je da je u sebi nosilo znanje ali je bilo potrebno da prođe dug i težak put kako bi posvjedočilo sve promjene koje je prošlo.


Nakon dugo vremena postalo je cvijet, nije bilo drvo.

Bila je ruža.

Imala je trnje koje je čuvalo od opasnosti spolja. Njen miris nije mogao svako pomirisati, taj miris je bio dar koji je pozajmljen od Sunca koje je sjeme toliko voljelo.

I tada je razumjelo ono što nekada nije moglo:

Nije postalo ono što je željelo, nego ono što je trebalo.

Bez Sunca nema života. Ipak, Sunce opstaje i bez ijedne ruže.

"On vas stvara u utrobama vaših majki, dajući vam likove unutar jednog stvaranja nakon drugog u tri tmine..."Ez - Zumer ( 39:6)