Pred ogledalom, u oku, nižu se slike koje svaka nova godina pretvara u prašinu. Sjeta se obavija oko mene. Pišem jednostavno, jer je prizor takav. Jednostavan. Lagan. Pomalo suhoparan.

S vremena na vrijeme je opor. Možda je to jedina riječ kojom ga mogu opisati. Podjarmljuje mi biće, a nedostatak slobode prisiljava me da proživim sve te trenutke opet. Ne znam želim li. Neke stvari je bolje ostaviti u prošlosti.

Nekada je bolje ne vraćati se prošlosti.

Vidim neke ljepše dane. Nisu ni ovi sadašnji loši, ali nisu više bezbrižni koliko su nekada bili.

Tu su iskreni osmijesi i razgovori. Oni koji nisu tu ponovo žive.

Bezbrižnost i oporost plešu skupa ispred mene. Zrak je oštar, a buka tiša. Samo te slike postoje i tu su da me podsjete na sve dobre godine koje su prošle, znam.

Samo, prebrzo prolaze te godine. Ne uspijevam se osvrnuti i vidjeti da li sam nekoga ostavila iza sebe.

Ne uspijevam se osvrnuti i istinski upiti sve ono što se dešava meni i oko mene.

Ne uspijevam tugovati, jer tada godine najbrže prolaze.

Ne uspijevam i to me ne čini sretnom.

I ovo će poglavlje donijeti nove stvari, i to znam.

Donijet će nove ljude, lekcije, uspone i padove, a ja se još uvijek zaledim pred starim.

Pitam se, hoće li sve te slike otići jednom kada prestanem gledati u ogledalo?