UVOD

Kada bismo govorili ranim počecima svjetske književnosti i djelima koji datiraju iz tog perioda ljudske povijesti, jedan od najvažnijih bi bio, svima poznati, sumersko-babilonski Ep o Gilgamešu. Ovaj ep je nesumnjivo utjecao na buduće poetike kao što su Homerovi epovi Ilijada i Odiseja (Tvrtko Kulenović nam skreće pažnju na važnost činjenice da je Gilgameš 900 godina stariji od Homerovih epova i 200 godina stariji od prvih vedskih pjesama indijske književnosti1) Ono što daje veliki značaj ovom epu jeste sam lik Gilgameša koji je opisan kao sveznajući (Sve je video on, gospodar zemlje/Upoznao je svakoga i svačije znanje i delo/sve je razumeo2), mudri i spreman da se žrtvuje za mudrost i saznanje (Mudrost, kao ponor duboka, bila mu je jasna/Donio je vesti iz vremena pre velikog potopa/Dugim putem išao je u daljinu/Mučno je bilo dugo putovanje i tegobna vožnja/Svu muku dao je patnik napisati klinovima/U tvrdom kamenu uklesana su sva dela i sve patnje3), zaštitnika i junaka (Gilgameš, pobedonosni junak/sagradio je zid oko Uruka/ Ceo dan stoje stražari na bedemima/a i noću bdiju ratnici4), čovjeka-boga (Samo jedna trećina Gilgameša je čovek/a dve trećine bog5) i kao najsnažnijeg bića kojeg su bogovi donijeli na svijet, a to nam jasno pokazuju jadikovanja očeva kćerki koje je Gilgameš uzeo od njih: ‘Vi ste stvorili moćnog divljeg bika/i bradatog lava/Gilgameš, naš knez jači je od njih/Nećete naći njemu ravnoga/Silna je njegova moć nad nama/Ne pušta ljubavnicu njenom dragom/Ni kćerku junaka njenom mužu’6

Pored tema koje se prožimaju kroz ovaj ep; kao što su prijateljstvo, ljubav, snaga bogova itd.; ja ću obraditi temu smrti, pa samim time i besmrtnosti koja će se odnositi podjednako na Gilgameša i njegovog suparnika i, prije svega, velikog prijatelja Enkiduua. Uzimajući u obzir da je Kulenović u svojoj Poemi o smrti našao poveznicu između Gilgameša i modernističke književnosti zbog njene orijentacije koju u nedostatku bolje reči nazivamo egzistencijalističkom7, ja ću temu smrti u Epu o Gilgamešu usporediti sa istom temom u romanu Stranac Alberta Camusa, iz razloga što bi se mogle naći sličnosti kada govorimo o pitanjima kraja i prolaska života u likovima Gilgameša i Meursaulta.

1. GILGAMEŠ I SMRT

Gilgameš je, kao što je opisanu u samom uvodu, nepobjedljiv vladar Uruka. Može se reći da je postao nepobjedljiviji upoznavši Enkidua i išavši s njim u razne pustolovine i poduhvate. Kada se ta besmrtnost gubi u čovjeku? Najčešće kada se izgubi voljena osoba. Tako je bilo i s našim junakom, koji je šest dana i šest noći oplakivao Enkidua/prijatelja/Sve dok nije sedmog dana/osvanulo jutarnje rumenilo/ostavio ga je nepokopanog8. Tijekom čitavog dijela u kojem se opisuju njihove pustolovine, možemo dobiti sliku i primjer jednog istinskog prijateljstva nastalo prvobitno iz neprijateljstva. To prijateljstvo je prevarilo čak bogove jer im je namjera bila da stvore Enkiduua koji bi uništio Gilgameša. Njih dvojica su imali ono što su kasnije u književnosti imali Old Shatterhand i Winnetou u romanima Winnetou Karla Maya, bratstvo i jedinstvo između europskog bljedolikog i indijanskog poglavice iz plemena Apača.

Gilgameša tuku i tuga za svojim drugom i lažna slika besmrtnosti koju je imao čitav život. Trebao se pomiriti sa smrću, pomiriti sa sudbinom (kako bi se inače reklo). Jedna od najvažnijih rečenica koju Gilgameš izgovara i time završava osmu ploču glasi:

Zar neću i ja morati da se smirim kao on/i da ne ustanem doveka?9

Tu Gilgameš dolazi do realizacije stvarne ideje granice u životu. Gilgameš; iako jednom trećinom čovjek, a drugom trećinom bog; kao i svaki čovjek mora umrijeti. Kao da čovjeku, po riječima Jana Kota, uopšte više nije potrebno da dalje živi jer zna da će svakako trebati nestati i preseliti se na drugi svijet:

U umiranju, kada nam je data svest o njemu kao o nečem neumitnom, konačnom, bez nade, vlastiti je život tuđ, gotovo se može uzeti, jer nam se čini da je od samog početka morala postojati nekakva greška.

Pored već navedene Gilgamešove realizacije, ovaj ep je egzistencijalistički na temelju samih snova koje Enkidu pripovjeda svom prijatelju:

Čudan je bio moj san koji sam video/njegov kraj nagoveštava nesreću/Zgrabio me orao mjedenim kandžama/i nosio četiri sata u visinu/.../Još me je dva sata nosio uvis/i tada pustio da padnem/A ja sam padao, padao/i ležao razmrskan na tlu11

Gilgameš, nakon prijateljeve smrti, kreće na dug put na kojem dobija od različitih božanstava razloge zašto on, kao i ostali ljudi, mora umrijeti. Onaj koji je meni lično bio najupečatljiviji jest od Siduri Sabitu, boginje Stabla života i čuvarice ulaza u Vrt bogova (smatra se i čuvaricom ulaza u Podzemni svijet, gdje se oprašta sa svima koji tamo dolaze):

Život koji tražiš nećeš naći/Kad su bogovi stvorili ljude/smrt su odredili za njih/a život zadržali za sebe12

Ili od Utnapištima (Um-napiština), Gilgamešovog praoca:

Smrt je strašna/svakom životu ona postavlja cilj/Zar gradimo kuće zauvek?/Pečatimo li ugovore za večnost?/Zar braća zauvek dele baštinu?/Zar čovek večno uživa radost stvaranja?/Nosi li reka svaki dan visoke talase/ i donosi li zemlji poplavu?/Zar ptice kulilu i kiripa uvek gledaju proleće?/Zar će njihovo oko doveka gledati sunce?/Otkada su dani započeli, ništa nije trajno.13

Utnapištimov monolog ujedno poziva da se zapitamo koji je, ustvari, smisao života kada sve završava smrću (kakva god ona bila). Moj je zaključak da je smrt posljednja stanica za tramvaj koji bi predstavljao život. Čovjek da bi održavao stalan put tramvaja, gradit će život onakav kakav on želi da bude, a to postiže stvaranjem potrepština, porodice, kuće i mnogih drugih stvari koje bi mu činile zadovoljstvo. Samo tada je čovjek zaista sretno biće i neće mu uopšte biti prioritet ta posljednja stanica, nego vlastito zadovoljstvo i sreća. Vjernici bi to protumačili vjerovanjem da čovjek čini dobro da bi mu bilo ljepše u drugom životu, a ostali mogu to protumačiti tako da čovjek ima stalnu potrebu da bude sretan.

Marko Višić, u svom studiju Sumersko-akadski ep o Gilgamešu, bi to najbolje opisao u okviru samog epa i tadašnje sumerske kulture i shvaćanja smrti:

Utnapištimov govor, ispunjen pesimističkim tonom ide zatim da ne samo Gilgameša već i čovjeka uopšte izmiri sa njegovom sudbinom koju kroje sedam Anunnakija podzemlja i boginja Mametum, kao tvorni aspekt boginje Ištar, buduće oličenje Majke Zemlje.14

Iako savjetuje Gilgamešu da se vrati kući, Utnapištim, na nagovor žene, mu odaje tajnu o travi koja raste na dnu slatkovodnog mora, koja daje čovjeku besmrtnost ako ju okusi. Čuvši to, Gilgameš odmah kreće u pronalazak te trave i nalazi ju, i odluči da ju ne jede samo on nego i ostali (Ur-Šanabi, evo imam travu!/Ovo je trava koja obećava život/Hoću da je odnesem/u moj zidom utvrđeni Uruk/daću svima junacima da jedu od nje/hoću da je podelim mnogima15) Ostavivši ju kod jezera, zmija mu ukrade travu dok se on kupa. Tu postoje mnoge teorije kako se to desilo i zašto se to desilo, ali bespotreban napor da se uopšte saznaju odgovori na ta pitanja razrješava Muhamed Dželilović govoreći:

A prilaziti starim epskim djelima primarno iz psihološke motivacije gotovo da je uzaludan napor.
Na primjer, svaki pokušaj da na taj način objasnimo epizodu iz Epa o Gilgamešu, kada heroju zmija pojede travu besmrtnosti do koje je nakon ogromnog napora uspio doći, bio bi u najmanju ruku smiješan.
Ako ju je želio podijeliti sa prijateljima, kako stoji u tekstu, logično pitanje bi bilo: zašto odmah, prije kupanja u jezeru, nije pojeo svoj dio? A ako ostatak trave zmija i pojede, besmrtan bi ostao bar on.
Riječ je, naravno, o tome da se izvjestan kosmički princip mora ispuniti. Gilgameš mora umrijeti i onda je sasvim svejedno sa kolikom će psihološkom uvjerljivošću pjesnik opisati gubitak trave: može je pojesti zmija, neka druga stepska životinja ili je heroj može jednostavno izgubiti.16

Gilgameš, razočaran svojim neuspjehom, u Uruku poželi po zadnji put vidjeti Enkidua prije negoli i on završi u Podzemnom svijetu.

GILGAMEŠ: Govori, prijatelju moj/govori, prijatelju moj!/Objavi mi sada zakon zemlje/koju si video!

ENKIDU: Ja ti to ne mogu reći, prijatelju/ja ti to ne mogu reći/Ako bih ti otkrio zakon zemlje koju sam video/ti bi seo i zaplakao.

Ovo nas poziva na ideju da uopšte ne trebamo znati istinu o zagrobnom svijetu i životu nakon smrti; čak štaviše – prestali bismo se brinuti o već spomenutim zadovoljstvima življenja na ovom svijetu jer već znamo čitavu sliku naše sudbine i u najgorem slučaju (kao što to Enkidu govori) bili bismo nezadovoljni životom koji imamo i povećao bi nam se strah od posljednje stanice života.

Na temelju zaključka i dojma kojeg sam dobio pročitavši ovaj ep, svakoj osobi koja ovo čita bih poručio (bez obzira na njihove ideje ili vjerske tradicije) da bi spasio sebe problema ako shvati da ćemo svi jednom ostariti i umrijeti. Svatko od nas može puno trenirati, hraniti se zdravo ili vršiti na sebi svakakve kozmetičke operacije, ali jedno je sigurno – to ih neće spasiti. Naravno, svaka osoba se treba pobrinuti o sebi, ali ih prevelika briga ne smije spriječiti da vode veseo i sretan život.

Drago mi je što sam shvatio da je ova priča stara oko 4000 godina, ali da su se tada ljudi bavili sličnim problemima koje mi imamo danas. Upravo zbog takve vrijednosti koju ima ovaj ep nećemo ga nikada zaboraviti i nastojat će učiti buduće naraštaje o vrijednostima života i cijenjenju istoga.

2. MEURSAULT I SMRT

Kako bismo mogli dublje analizirati Meursaulta i njegov sukob sa smrću, treba odgovoriti na pitanje šta čini jedan roman egzistencijalističkim. Egzistencijalizam je filozofski pravac koji ukazuje na važnost subjektivne dimenzije ljudske egzistencije. Tu egzistencija (bitak) prethodi esenciji (bîti) po čemu se ruši dotadašnje shvaćanje da bit (esencija) određuje egzistenciju. Milivoj Solar u svojoj knjizi Suvremena svjetska književnost jasno određuje neke od karakteristike egzistencijalističke proze:

Egzistencijalistička proza izravno izlaže ili izrazito sugerira filozofske stavove ili probleme egzistencijalistički orijentirane filozofije. [...] to su problemi osamljenog pojedinca koji ne može uspostaviti komunikaciju s drugima, problemi suočavanja sa smrću koja je kao dovršenje života jedina konačna zbilja s kojom se pojedinac nužno susreće, problemi potpune slobode izbora koja rađa osjećajem nekog užasa apsolutne odgovornosti i problemi osporavanja tradicionalnih modela života koji se suprotstavljaju egzistencijalističkim postavkama.18

Ovaj pravac će reći da čovjek nije isprazno postojanje, nego egzistencija, što aludira na tvrdnju da će on slobodno odlučivati o vlastitoj sudbini. Ali neće moći odlučivati da li će umrijeti ili ne (isti problem kao i kod Gilgameša). I to je sama suština ovog lika: Meursault kroz čitav život je imao mogućnost da radi i kontroliše šta god je on htio (to ga upravo čini egzistencijalističkim), ali kada se polako približava vrijeme umiranja on osjeća nagli poriv za življenjem i ispunjenjem života (Čovjek nastavlja da se ponaša kako mu život nalaže iz mnogo razloga, od kojih je glavni navika. Umrijeti dobrovoljno znači da je čovjek, čak nagonski, osjetio podrugljivi značaj te navike, odsustvo svakog dubljeg razloga da se živi, besmisleni karakter svakodnevnog naprezanja i beskorisnost patnje19) Toliko je želio živjeti da je čak prvi put u životu dobio želju da zagrli čoveka.20 Ako Sartre kaže da su ljudi osuđeni da budu slobodni, Camus će reći da su ljudi osuđeni na smrt i da budu krivi. Mnoge teorije će govoriti da je Meursault krivac još od sahrane njegove majke. U suštini, Meursault nije kriv samo zato što je ubio Arapa, nego također jer nije plakao na sahrani svoje majke (Upravnik je tad pogledao vrhove svojih cipela i kazao da nisam želeo da vidim mamu, nisam se ni jedan jedini put zaplakao i otišao sam odmah posle pogreba ne predajući se religioznim misama na njenom grobu21).

Meursault je emotivno nedostupan čovjek. On po pitanju toga ne čini ništa. Kao da se ništa nije dogodilo. I uopšte se ne zapita i ne misli da njegove akcije bi mogle povrijediti nekoga ili mu dati lošu poziciju u društvu. On je čovjek od momenta – radi ono što mu se radi u datom momentu. Čak se i iznenadio kada su ga neki ljudi na suđenju kritikovali što je svoju majku poslao u starački dom (Pitali su ga da li se mama žalila na mene i on je kazao da jeste, ali da je to pomalo manija svih njegovih domaca da se žale na svoje najbliže. Predsednik je zahtevao da on tačno kaže da li mi je ona zamerala što sam je dao u starački dom i upravnik je opet kazao da jeste. Ali ovog puta nije ništa dodao22) I zbog toga; a i zbog činjenice da nije plakao na sahrani; sudac ga gleda kao da je nemilosrdno čudovište i osuđuje ga na smrt.

Meursault provodi dane i dane da bi emotivno razumio svoju sudbinu i tu se na kraju javlja snažan zaključak, a to je:

On (svećenik) izgleda tako ubeđen, je l’ da? A ipak, nijedno njegovo ubeđenje ne vredi koliko jedna ženska vlas. On nije siguran čak ni u to da je živ, jer živi kao mrtvac. Ja izgledam kao da su mi ruke prazne. Ali ja sam siguran u sebe, siguran u sve, sigurniji nego on, siguran u ovaj moj život i u smrt koja će doći. Da, a imam samo to. Ali je bar ta istina u mojim rukama isto onoliko koliko i ja u njenim. Ja sam bio u pravo, i sad sam u pravu, uvek sam bio u pravu. Živeo sam na ovaj način, a morao sam živeti na neki drugi. Činio sam ovo, a ne ono. Nisam učinio tu i tu stvar, a učinio sam onu drugu. Pa šta? Ispalo je kao da sam celo vreme čekao ovaj trenutak i nekakvu ranu zoru koja će mi dati za pravo. Ništa, ništa nema značaja i ja dobro znam zašto. I on zna zašto. Iz dubine moje budućnosti, u toku celog ovog besmislenog života koji sam vodio, neki mračan dah dopirao je do mene kroz godine koje još nisu došle i taj dah je na svom putu izjednačavao sve što mi se nudilo u godinama koje sam proživljavao, a koje nisu bile mnogo stvarnije. Šta me se tiče tuđa smrt, majčina ljubav, šta me se tiče njegov bog, život koji neko izabere, sudbine za koje se neki opredeljuju, kad je već jedna jedina sudbina morala izabrati mene i uz mene milijarde poovlašćenih koji, kao i on, kažu da su mu braća. Ma shvata li on to, shvata li? Svi su povlašćeni. Samo povlašćenih i ima. I druge će jednog dana osuditi. I njega će osuditi. Zar je važno što je on, optužen za ubistvo, pogubljen zato što je on, optužen za ubistvo, pogubljen zato što nije plakao na grobu svoje majke?23


Ovim svojim zaključkom Meursault prihvaća svoju sudbinu, a također ga oslobađa svih muka koje je do tada imao, i to na način na koji je koncipirana Freudova metoda pričanja ili ispovijed u crkvi. Prije je bio životinja koji je sve radio u momentu, a sada je postao pravi čovjek koji prihvaća smrt kao ljudsko iskustvo. Meursault je konačno sretan. Čak i jedva čeka da bude pogubljen (Ostalo mi je da poželim da na dan mog pogubljenja bude mnogo gledalaca i da me oni dočekaju s povicima mržnje24).

U Strancu Albert Kami obrađuje probleme ljudske svjesnosti o smrti i osjećaja krivice. Fabula u ovom romanu sadrži tri smrti: smrt Meursaultove majke, ubijstvo Arapa i Meursaultovo pogubljenje. Prva smrt ne dotiče puno Meursaulta, druga se ne razlikuje puno od prvog, a u trećem on se konačno probudi i biva potpuno lucidan. Gledajući sa stanovišta evolucije, ljudska vrsta je jedina koja je svjesna svoje smrti te nam smrt donosi više reda i jasnoće u našem životu. Poželimo da živimo punijim životom. Problem osjećaja krivice se može uočiti u Meursaultovom suđenju: cilj sudije i svih sudionika je bilo da njemu dadnu osjećaj krivice ne zato što je ubio čovjeka, nego zato što nije plakao na sahrani svoje majke. U današnjem svijetu, u većini slučajeva, ako muškarac ne plače ili ne pokazuje bilo kakav vid slabosti ili osjećaje, smatra se toksično maskulinim. Takav Mersaultov odnos prema drugima ga je označilo opasnim za društvo, i tu je Kami predstavio njegov osjećaj krivice kao tranziciju između vuka u udomaćenog psa. Meursaultovo shvaćanje da je on stranac u ovom društvu (... sa takvim žarom i s tako likujućim pogledom upućenim meni da sam prvi put posle toliko godina dobio glupavu želju da zaplačem, jer sam osetio koliko me svi ovi ljudi mrze25) prelazi u spoznaju da je on povezan sa ostalima doživljavajući smrt i to ga čini slobodnijim i sretnijim čovjekom. On je dio veće slike.

ZAKLJUČAK

Gilgameš i Meursault su dva lika koje razlikuju samo vremenski periodi, ali imaju istu želju – da pobijede smrt. Gilgameš to pokazuje nalazeći travu koja pobjeđuje starost, a produžava starost, dok Meursault izražava svoje muke i želju da nastavi svoj život, ali da ga živi većim kapacitetom.. Ono što su oba lika trebali shvatiti jeste da su živjeli drukčijim životima, sama smrt bi im stvarala manje muka (Gilgameš je imao još vremena da to promijeni, dok je Meursault to prekasno shvatio – odmah pred pogubljenje).

Zanimljivo je da, iako je umro na kraju, Gilgameša će uvijek držati na životu činjenica da je uspio postići toliko nevjerovatnih stvari te da je time utjecao ne samo na razvoj sumerskog naroda, nego i čitavog društva planete Zemlje. A Meursaulta ćemo pamtiti po njegovoj priči i po tome ćemo se graditi kao bolji ljudi i paziti da iskoristimo život dok još možemo da ne bismo završili kao on. To je upravo ono što će svakog čovjeka držati na životu – njihova djela.
Gilgameš i Meursault su možda već odavno umrli, ali njihovi likovi i djela će ostati tu i za naš i buduće naraštaje da nas uče.

LITERATURA

• Gilgameš, sumersko-babilonski ep, preveo Stanislav Preprek (Sarajevo: ‘Veselin Masleša’, 1991)
• Camus, Albert, Stranac, prevela Zorica Hadži-Vidojković (Beograd: Prosveta, 1974)


• Camus, Albert, Mit o Sizifu, preveo Nerkez Smailagić (Sarajevo: ‘Veselin Masleša’, 1989)
• Dželilović, Muhamed, Kalhasovo proročanstvo (Sarajevo: Connectum, 2006)
• Kot, Jan, ‘Gilgameš ili smrtnost’, u: Kameni potok (Beograd: Književne novine, 1990)
• Kulenović, Tvrtko, ‘Gilgameš, poema o smrti’, u: Gilgameš, sumersko-babilonski ep (Sarajevo: ‘Veselin Masleša’, 1991)
• Solar, Milivoj, Suvremena svjetska književnost (Zagreb: Školska knjiga, 1982)
• Višić, Marko, Sumersko-akadski ep o Gilgamešu (Podgorica: Matica crnogorska, 2016)