Vozimo se u autobusu, zarobljenici iz Podrinja i ja među njima. Naša tijela vise sa rukohvata. Nismo u svojoj prirodnoj veličini. Naša tijela su veličine mačijih i visimo vezani za noge, kao pilići u mesnicama. Ispod nas su stolovi i stolice iz voza iako znam da smo u autobusu. Za stolovima sjede bradati vojnici koji se nazivaju četnicima. Znam gdje nas vode. Život uskoro završava i to me plaši. Ali me više plaši da ću biti svedena na to golo viseće tijelo. Bojim se da će nam oteti naše dostojanstvno. Dostojanstvno. Dostojantsvo. Sveta riječ. Bez svega se nekako i može, bez dostojanstva, čemu preživjeti. Autobus staje i u njega ulazi zločinac Ratko Mladić, ne ovaj današnji, mator, ružan i jadan. Ulazi onaj kojeg ne možemo zaboraviti - zdrav, vitalan, zao, zlo u tijelu koje je negdje usput pokupilo. Kaže da mu je na liniji poginuo otac. Strah mi dolazi do grla i čujem svoje srce kako udara pod bradom. Neće nas samo ubiti.

Ova kratka horor priča je san. Dakle, ovo su ostaci dana koje donosim u svoje snove, potisnuti strahovi iz najdubljeg nesvjesnog, potisnuti kao kupus u kaci, a na njemu je kamen iz podzide da ih drži presovane u vodi. U snovima se kamen smakne, jer u snovima je kamen stvorenje kao ti i ja, ima slobodnu volju i može raditi šta mu se hoće. Zašto bi jedan kamen bio katanac na mome nesvjesnom. Tako u moj san ispliva ono što u svijest ne može. Srećom, ometala je u svakodnevnom životu na pretek. Taman toliko da se nikad ne sjetiš onog o čemu sanjaš. Ali ja volim da se sjećam.

A voli i Semezdin Mehmedinović. “Mali roman o tišini” kojeg Mehmedinović piše dok po njemu, lijepo to vidim, zaista “pada najdublji snijeg iz djetinjstva” roman je nastao na sjećanjima što su u tišini oblikovala piščev život. I njegov roman započinje pričom o snu. “Pisati o sebi znači pisati o svom snu”, kaže autor. Mislim da pisati o sebi istinskome jeste pisanje o svojim snovima, jer nigdje nismo tako “goli” i “svoji” kao u snu u kojem se ne možemo braniti od istine koja je u nas upisana, bilo da je to strah, požuda, čežnja, tuga... Meni je ovaj roman pored sjećanja na vlastite ružne snove, a i poneki lijep, uglavnom donio osjećaj tuge. Kažu da je naličje tuge ljutnja. Tom logikom, depresija je izvitoperena ljutnja, ljutnja koja se okrenula protiv onog koji se ljuti.

Mnogo je tema, motiva, pitanja, otvoreno u romanu. Najradije bih sada redom krenula pisati o svemu što sam u romanu iz nekog razloga podvukla, ali ne ide. Sumirat ću u nekoliko ključnih tema koje su meni bile najzanimljivije:

1.Domovina,
2.Male priče su velike priče,
3.Tišina.

U ovoj knjizi, kao da se pisac prvi put zaista pomirio sa osjećajem pripadanja Bosni, Sarajevu i Tuzli. Zavidim mu na tome. U jednom dijelu knjige citira pjesnika koji kaže nešto u stilu “nemoj nikad da se vraćaš kada već nisi ni otišao”. Ja sam za odlaske. Treba se stalno seliti, svake tri godine, i nikad se više ne vraćati tamo odakle si otišao. Seliti se bezumno kao što trči Forest Gump.
Moram kazati da ja Semezdina više doživljavam kao jednog Amerikanca i da su mi njegovi opisi scena i života iz Amerike prirodniji. U Sarajevo se još nekako uklapa, u Tuzlu nikako. Možda je to razlog što sam jednom, dok sam prolazila pored pozorišne kafeterije prošla pored njeg pitajući se da li sam upravo vidjela pisca. Na kraju sam zaključila da to ne može biti on, iako, evidentno, jeste bio baš on. Semezdin u Tuzli mi je isto toliko neprirodna pojava koliko sam i sama sebi ovdje sve osim ja. Ipak, Semezdin je Tuzlak, i on zapravo nigdje na svijetu nije više taj koji jeste nego u tom pozorišnom kafeu. Zato je valjda svoj najintimniji roman dosada napisao baš u ovome gradu. Vraćajući se u Tuzlu, na Modrac, on se vratio u svoje rano djetinjstvo. Ne vraćamo li se tamo uvijek kada nam trebaju objašnjenja nas samih... Danas sam na BIR radiju slušala intervju sa Hilmom Neimarlijom. On kaže da čovjek, kako stari, ima sve veću potrebu da promišlja o djetinjstvu, da sebi sebe objašnjava iz te perspektive. U starosti, veli, čovjek shvati koliko je djetinjstvo i taj rani pogled na svijet oblikovalo njegove kasnije životne odluke. Posebno one najkrupnije. Slažem se. Baš u ovom periodu na edukaciji za grupnog analitičara govorimo o prvim teorijama koje su izvore čovjekovih duševnih tegoba, nalazile upravo u uzrocima koji su se desili ili su izmaštani u djetinjstvu. Iz perspektive ovih teorija, psihoanalize posebno, ponekad nije uopšte važno šta se stvarno desilo, a šta je u djetinjstvu isfantazirano ili sanjano, pa da nas to zamišljeno ili stvarno oblikuje za čitav život. Mene je oblikovao rat, i nije me sramota da to iznova govorim. Samo sam o ratu slušala, o “prije” i “poslije” rata. Prve knjige koje sam čitala u kući, krijući se od roditelja, govorile su o iskustvima žena silovanih u ratu. Moji snovi i dan-danile odjekuju opisima iz tih knjiga.

Najljepše sjećanje na djetinjstvo i kod mene je, kao i kod pisca, vezano za snijeg. Semezdi piše veličanstvenu rečenicu: “Snijeg pada iz najudaljenijeg djetinjstva na današnjeg mene zato što radovanje snijegu spada u prva sjećanja”. Dok mislim ili pišem o snijegu, mogu da vidim sebe djevojčicu, u žutoj prošivenoj jakni koja je oko rukava izbušena od petarde koju sam jednom u životu zapalila, kako stojim pored smederevke i grijem promrzle prste. Vidim šareni etison na baklavice u mračnom hodnjiku i čujem škripu vrata dok ulazim u dnevnu sobu s kuhinjom - jedinu koju je smederevka grijala u kući. Soba miriše na odjeću koja se suši, na gumene dječije čizme koje isparavaju dok stoje na vraticima rerne, a da bi se zagrijale da djeci “ne ozebu” noge. Brat i ja nestrpljivo čekamo da se odjeća osuši, navlačimo skafandere pokupljene u nekoj vehdišini, obuvamo vunene čarape i kese da voda iz čizama sporije dospije do nogu, pa tako nabundani istrčimo vani i sankamo se u kapku od stare smederevke koju smo izbacili u hudžeru. Kapak juri kao lud i to je jedini put da se sjećam kako sam ubijeđena bila u sretan ishod. Iako je pred nama bila podzida od blokova, znala sam da ćemo nekako uspjeti saviti da se u nju ne zabijemo našim limenim vozilom. Nikad više nisam vjerovala u sretne ishode tako lahko. I uopće, ne vjerujem da me nešto dobro može tek tako “potrefiti”. Čak mislim da čovjeka može “potrefiti” samo nevolja. I svi smo mi u tom našem djetinjstvu valjda non-stop. Neko to osvijesti ranije, neko kasnije. Mehemdinović kaže o tome ovako: “Ovdje sam i tamo. Onda i sada. U svojoj sadašnjosti kao u tuđem snu”. Autor u romanu s posebnom pažnjom govori i o starim mjestima, kućama, avlijama... svojima i tuđima. Mnogo je lijepih priča o rastancima i sastancima s tim prvim mjestima. Teške su to priče, ali uvijek lijepe za pročitati. Ima u priči jedan što je od kuće molio oprosta kad je iz nje iselio. Sjećam se, ja sam ljubila zidove porodične kuće kad smo kao djeca odselili na drugo mjesto. Iako smo se vikendima vraćali u posjetu neni i djedu, ja sam osjećala da je kuća nekako tužna jer je napuštena. Danas me ta kuća guši. Čim u nju zakoračim ona me zagrli snovima, morama, željama i svime što se u djetinjstvu tako rado skuplja, a kasnije samo predstavlja balast - više sjećanje na sreću, tačnije sada već tugu, nego neku lijepu uspomenu. Nekad mislim da ne treba čuvati nikakve uspomene. I šta bi onda čovjek bio? Bil’ bio slobodan ili uopće ne bi bio čovjek?
Vraćajući se kući, Semezdin se vratio i majci, ocu, djedu... tuzlanskoj soli. Zanimljivo mi je da neko tako sentimentalno doživljava Tuzlu. Ja se ovdje oduvijek osjećam kao izbjeglica. Kao da mi na čelu piše da sam odnekud došla i kao da sam zbog same te činjenice nešto kriva ili dužna. Doduše, krivnja je naše kolektivno preovlađujuće osjećanje. Mi se stalno izvinjavamo za sreću, valjda da tako spriječimo tugu da nam opali neki vaspitni šamar. I tako, iščekujući neko zlo, mi proživimo ono dobro u neznanju. Kasnije ga se sjećamo sa žalom, i kako god okreneš, teška melanholija.
Kad piše o domu, evidentno je da autor najviše govori o Sarajevu.
Kada ja mislim o domu, ne vidim svoju kuću. U svađi smo i najradije bih s njom prekinula odnose. Ponekad je tako najbolje. Ali ne samo s tom svojom kućom u malom selu podrinjskom. Nego sa Bosnom uopće. Ona je moja najveća, epska ljubav od koje sam se umorila. U nekom trenutnu, i najluđa ljubav se preraste. Ja samo želim otići tamo gdje “će prestati svi moji pokušaji bijega”. Bila sam na tom mjestu jednom. Salt Lake City, Utah. Tamo želim. I nikad se više ne osvrnuti na neodoljive bosanske planine, ostaviti sebe pravu ovoj Bosni, neka košmari umru tu gdje su se i rodili, a ako ja treba još da poživim, voljela bih da to bude na nekom drugom mjestu. Referirat ću se na autorove riječi. I ja bih, kao i on, kad bih mogla, u svome životu promijenila baš “sve”. Od početka, od rođenja. I ja “želim vjerovati da se iz svog života može pobjeći avionom”. Možda ova želja, ova neutaživa žeđ za bijegom ima neke veze sa željom da se stalno iznova počinje, da se vjeruje da je pred nama mnogo novih mogućnosti, kao kod Barthesa o kojemu piše Mehmedinović. Naime, Roland Barthes je, kaže, “volio pisati početke”. Zato sam, priznajem, najviše uživala u fragmentima u kojima Mehmedinović piše o svom životu u Americi. Tamo je on neko drugi, neko ko još ima šanse bar da sanja o sreći. S povratkom u Bosnu, u Sarajevo, taj san se zauvijek završio. Vraćajući se, vratio se u svoju prošlost koje više nema i jedino što zatiče je praznina na mjestima gdje su bili ljudi, odnosi, kuće, živi... I sama se sjećam svojih dana iz Amerike, valjda mi zato piščevo sjećanje na nju budi tako lijepa osjećanja. Pamtim ljude koje sam tamo srela, oni pohode moje snove i pitam se, pohodim li ja njihove. Morala sam preći tolike kilometre da u Americi, usred jedne pustinje takoreći, upoznam ljude koji su nekoliko stotina kilometara ili čak manje udaljeni od mene u Bosni. Nije li život nevjerovatan. “Upoznao sam ga tek u Americi”, piše Mehmedinović, “na drugom kontinentu”. I ja sma upoznala važne ljude tek na drugom kontinentu. Ne mogu a da se ponekad, iako se trudim da suspregnem tu vragolastu misao, ne upitam, a šta bi bilo da smo se sreli na istom kontinentu i u istoj državi. Možda ništa. Bosna ima tu moć da obesmisli susrete koji u nekoj drugoj zemlji sa posve drukčijim, diskursom neke manje više neopravdane sreće i nade, izgledaju sudbonosni, veličanstveni, filmski (na američki način). Ne crno-bijeli, kakvi su u Bosni. Zanimljivo je kako je pisac primijetio odsustvo boje u Sarajevu tokom ratnih godina. Rekla bih da Tuzla pati od hroničnog odsustva boje. Ona je doslovno siva. Proljeće je u Tuzli tmurno jer samo još više istakne njene sumorne sive nijanse. Nije ostalo boje u zemlji u kojoj je toliko crvene prosuto. “U ratu sam vidio”, piše autor, “kako nestaju boje iz svijeta. Već nakon prve godine, boja odjeće na ljudima u Sarajevu je izblijedjela”... Tako je i danas. I konačno, neko je prvi put izgovorio ono što sam osjećala a nisam znala definisati. Ja ne volim boje. Boje su previše sretne za zemlju poput ove.

Druga tema koja me zaokuplja dok razmišljam o ovoj knjizi jesu ljudske priče iz nje. Među njima, jedna je najsnažnije djelovala na mene. To je priča o taksisti, onom što je kazao da mu je umrla kćerka. Može li išta tužnije da se desi na ovome svijetu...

I u konačnici, tišina. Sav je roman prožet pričom o tišini koja se oslanja na Cageovu knjigu “Tišina”. Tišina kao odsustvo svakog zvuka. Tišina kao mir. Tišina kao fenomen nemoguć u ovoj zemlji gdje hiljade duša bez prestanka priča i ispovijeda se. Većina ih nije više tu u tjelesnom smislu. Ali njihove duše i glasovi jesu. Ljeti zato ovdje postane previše sparno, od svih nas što se vidimo i ne vidimo, ali dišemo isti zrak koji titra od vibracija naših glasova, pa nam se čini da ovdje stalno traje džemre.