Hladna, tiha, bijela praznina koja sve prekriva i guši. Osjećam je svuda, u koracima, u glasu, u trenucima kada se pogledam i ne prepoznajem više lice koje gledam.

Boli me usamljenost. Boli što sam uvijek sama, iako nisam htjela biti sama. Ljudi prolaze pored mene kao kroz maglu. Svaki rastanak ostavi mi rupu, komadići se gomilaju i stvaraju težinu koju nosim svakog dana, sve do trenutka kada mi i disanje postaje naporno.

Kao da je sve što jesam nevidljivo, bezvrijedno, suvišno. I ostanem tu, okružena hladnoćom, posmatrajući svjetla u daljini koja pripadaju tuđim pričama. Za druge su ta svjetla topla i dostižna, a za mene su često samo daleki sjaj koji podsjeća da postoji život koji nemam.

Dok hodam kroz ovu bjelinu, svaki moj korak škripi i odjekuje prazninom. Snijeg mi škripi pod nogama kao stari sat koji neumorno odbrojava vrijeme samoće.
Ponekad zamišljam proljeće. Zamišljam kako bi bilo kad bi se sav taj snijeg pretvorio u vodu i skliznuo niz brda, noseći sve što me guši. Vidim rijeke koje odnose slomljene fragmente mene, dok sunce topi led i ostavlja samo mokru zemlju spremnu za sadnju.

Sanjam sunce dovoljno jako da otopi ono što je godinama ostalo zamrznuto u grudima, da napokon osjetim koliko je lahko udahnuti bez težine.

I onda, između koraka, dogodi se sitnica koja promijeni sve: zraka sunca koja se provuče kroz oblak, toplina koja otopi mali dio leda. Vidim tragove, jedan, pa drugi… vode prema drvetu pokraj puta. Ne znam čije su to čizme bile, niti znaju li oni sami koliko su mi značile, ali tog trena osjetim da postoji put. Možda je kratak.. Ali postoji.
Počinjem skupljati te tople trenutke kao kamenčiće koje ću polako slagati u stazu. Dozvolim sebi da zapalim malu svijeću na svom prozoru, ne zato što očekujem čudo, nego zato što nježna briga prema sebi mijenja temperaturu.
Pozovem glas u sebi koji šapuće da ću probati, samo jedan jutarnji izlazak bez maske tuge, samo jedno jutro kad ću skuhati čaj i sjediti bliže prozoru dok gledam kako se snijeg topi. Možda će to biti dovoljno da otopi još jedan sloj…možda.

Nadam se ne dramatično, već tiho: da će se odlomljeni komadići mene vratiti kao kapljice koje hrane novo rastinje.
Da ću, korak po korak, pronaći ruke koje neće bježati, ljude koji će ostajati duže od kratkog osvrta. I ako se dogodi da ponovno padnem u bijelu tišinu, znam da mogu tražiti zraku sunca koja će me opet zagrijati, jednu po jednu, dok konačno ne osjetim proljeće u sebi.