Neću ti zbogom reći,
jer je ovo samo doviđenja.
Do-viđenja, jer ću
s prtljagom vrijednosti doći.

Svi putevi koji me daleko vode,
ponovo me tebi vrate,
znaju da duša pripadnost traži
među zrnjem raži.

Znano je i da tamo negdje gore
slobode nema prave,
okovima nam vezuju noge,
dok nas gaze kao mrave.

Da li je sreća zaista daleka,
pod okriljem tuđeg neba?
Da li ću ikada zrno svoje imati
ili će mi pri odlasku aplaudirati?

Odgovore na pitanja nemam,
ne znam ni gdje se to spremam,
za sreću mi ne trebaju zlatne niti,
jer jedino želim ovdje biti,
pod okriljem svoga neba.

Obećavam da ću ti se vratiti
kada se najmanje nadaš,
vratit ću se da čujem
kako o vlastitoj ljepoti skladaš,
uspomena se prisjetim,
žubor rijeke čujem,
velike riječi ispisujem,
pozdravim raju staru,
dobar dan nazovem poštaru.

Vratit ću se da ti kažem:
Ti, grade, jedini si dom!