Jesen ponovo dolazi u naš kraj, a kao da je jučer bilo proljeće. Krhki listovi mijenjaju svoje boje, dok plešu pod drvećem nošeni vjetrom. U zraku se osjeti dah septembra, i nekako me taj mjesec uvijek podsjeti na nove početke. Nije ni kraj, ni početak godine, ali jednostavno, imam osjećaj da se upravo tada svijet počinje mijenjati sa novim sjenama što se smjenjuju sa suncem.

Život je kratak. Čak ni osoba koja je živjela stotinu godina ne može reći da je živjela dugo, jer se prolaznost vremena ne možete mjeriti u brojkama, već po osjećaju.

Kada nas zadesi neki trenutak tuge, čini nam se da traje duže od trenutka, gotovo kao da je čitava vječnost preplavljena našim bolom i suzama. A ipak, kada se nađemo licem u lice sa srećom, ona se ne zadržava predugo, tek poput usputnog prolaznika na cesti - idemo u istom pravcu, ali se krećemo suprotnim putanjama.

Ponekad priče pomažu da se upotpuni vrijeme, ono koje je prošlo i ono koje tek dolazi. Neke priče slušamo sa tuđih jezika, a neke ispisujemo vlastitim srcem.

Koliko god da je prošlo od mog života do sada, znam da je svaki dan bio ispunjen umjetnošću i tekstovima. Priče se kriju svuda oko nas - bile tihe ili glasne, one uvijek pronađu svoj put.

Pišemo li da pamtimo, ili ipak da zaboravimo? Ništa od toga nije lagan zadatak. Svako sjećanje nosi teret, koji neće tako lahko nestati i kada bi vječito ostao urezan na stranicama knjige, niti na srcu nošeno šutnjom cijeloga života.

Pravi odgovor bi bio da pišemo jer živimo. Pisanje je poput bijele grlice kojoj se divimo među običnim pticama, ali svakoga puta kada posegnemo ka njoj u nadi da ćemo joj se približiti, ona nam iznova izmiče. Često se trudimo da u tekstovima pronađemo odgovore, neki smisao i ono što je pisac želio da kaže, ali niko nikada uistinu ne može odgonetnuti njihovu suštinu.

Svaki susret sa riječima je individualno iskustvo i svaka duša ih drugačije tumači - onako kako samo ona to umije i u skladu sa svojim srcem.

Postoje mnoga značenja i mudrosti iza hrpe slova koja su se nekom pukom srećom sudarala toliko mnogo puta da su iz tog haosa stvorila ono što nazivamo “riječima” ili bolje rečeno “smislom”.

Smisao postoji u svemu što nas okružuje, pa i u nama samima. Samo je pitanje vremena kada ćemo biti dovoljno spremni da zavirimo ispod svoje duše i otkrijemo vlastite pokretače života - jednu stvar koja nas čini sretnim.

Možda sam u nekom od svojih snova bila putnik, ali ne samo kroz mjesta, već i vrijeme. Pa sam tom prilikom posmatrala historijska dešavanja, rođenja i smrti, ljubavi i rastanke, početke i krajeve. Možda sam poželjela i da se nastanim u nekom od njih, potajno priželjkujući snagu svih onih ljudi, koji uprkos svemu što im je život donio, nikada nisu digli ruke od njega.

Snažan čovjek nije onaj koji se svakog dana probudi sretan, jer takav ne postoji. Snažan čovjek jeste onaj koji umije da svakog dana ustane ponovo sa vjerom i nadom da će baš taj dan biti njegov, bez obzira na jučer, bez obzira na sutra.

Možemo mrziti put, ali ne i putovanje. Nikada ne možemo predvidjeti sve prepreke, ali krajnju destinaciju određujemo sami - svjesno ili nesvjesno. Svaki korak koji učiniš danas može biti prekratnica tvog puta za mjesto na kojem ćeš biti sutra. Ipak, ono što vrijedi možda ne primijetiš odmah i sada - dom nam često nedostaje tek kada smo na putu.

Savladaj vjetrove koji se biju u tebi, ne dopusti lijepim stvarima da tek tako prolete. Možda svoje temelje izgradiš upravo na mjestu na kojem si sada. I put kojim si nekada kročio ti više neće biti nepoznanica - postaće bašta svih tvojih snova pred pragom doma kojem si uvijek težio.