Stan koji ona i ja nikad nismo kupili, nalazi se pored samog gradskog trga. U središtu gradske četvrti.

Kada se otvore vrata od tvrde bijele plastike, koja vode iz dnevnog boravka na terasu, vidi se cijeli trg. Velike ploče od sivog betona, drvene klupe na kojima često ujutru sjede penzioneri noseći u rukama kese sa svježim kiflama iz pekare, bake i deke sa svojim unucima, trudnice, žene koje voze novorođenčad u kolicima, turisti ili mladi parovi. S terase se vide i golubovi koji slijeću na betonske ploče i miješaju se sa nogama prolaznika, očekujući da će ponegdje kljucnuti mrvicu ili komad peciva. Vide se i zelene biljke, smještene u saksijama od bijelog kamena, za dekoraciju. Kada se pogleda s terase stana kojeg ona i ja nikad nismo kupili, trg ustvari podsjeća na veliku šahovsku tablu.

Tamo dalje, gdje završava trg, vide se šetalište i terase drugih stanova u središtu grada.

Ona i ja smo bili zajedno od srednje škole. Onaj par koji se zaljubio u prvom razredu gimnazije i za koji ne biste rekli da će provesti zajedno više od godinu dana ili biste možda rekli da će ih ljubav proći kada gimnazija bude završila.

Ona i ja smo bili zajedno čak deset godina. Putovali smo zajedno i skoro svaki praznik bili jedno s drugim. Ja bih nedjeljom preko dana dolazio kod njenih na ručak, a ona srijedom navečer kod mojih na večeru.

Ne znam kako bih nazvao onaj trenutak u životu kada se stvari oko vas naglo uozbilje. Vjerujem da ima veze s razvitkom prefrontalnog korteksa. Taj trenutak me je stigao kada sam napunio 25 godina. Ona je tad imala nepunih 25.

Na noć mog 25-tog rođendana, slavili smo s prijateljima. Sjedila je pored mene i činilo mi se da me sve vrijeme značajno posmatra. Bilo je u njenim zjenicama nečeg što ja tad nisam znao kako da tumačim. Nekog umora od stalnog iščekivanja. Samo što, uprkos razvijenom prefrontalnom korteksu, tada nisam mogao shvatiti šta tačno iščekuje.

Kada su svi prijatelji otišli, ostali smo nas dvoje poslije ponoći i šetali trgom ispred stana kojeg nikad nismo kupili. Sjeli smo na jednu od klupa i ona me ponovo značajno pogledala.

Odjednom me je pitala: „Koliko dugo?“

„Koliko dugo šta?“, uzvratio sam joj pitanjem.

„Koliko dugo do momenta kad ćeš shvatiti da ja nisam ta?“, rekla mi je ozbiljnim tonom, u kojem su se već tada počele osjećati tuga i razočarenje.

Zbunilo me je na trenutak. A onda sam shvatio šta me je stvarno pitala.

„Znaš...“, počela je. „Uvijek sam maštala da živimo u ovoj zgradi.“

Odmahnula je glavom u pravcu zgrade koja je gledala na trg i klupu na kojoj smo sjedili nas dvoje.

„U ovoj zgradi ima stan s malom terasom, s koje kad gledaš na trg, izgleda ti kao šahovska tabla.“, rekla je tiho i nostalgično. Kao da je osjećala nostalgiju i čežnju za vremenom kojeg nikad nije bilo i za onim šta se nikad nije desilo.

Progutao sam pljuvačku. Nakupili su se u slanoj pljuvački svi strahovi koje čovjek može osjetiti odjednom, a da ih preživi.

„Ja... Izvini, ali ne mogu to... Još.“, rekao sam tiho, pauzirajući između svake riječi. Ništa drugo nije izašlo iz mene i ništa drugo nije ni moglo izaći.

Nasmijala se blago i pogledala me duboko u oči. Kao da je željela urezati svaku poru mog lica u svoje sjećanje. A ustvari, urezala je svoje lice toliko duboko u mene, da sam je u narednim godinama tražio u svakom od lica koje bih sreo i kojem bih se približio.

Stegla me je za ruku i ustala. Dostojanstveno. Okrenula se i još jednom me pogledala. Nasmijala se i klimnula mi glavom. Za njom smo ostali ja i naš nikad kupljeni stan s malom terasom s koje kad gledaš na gradski trg, podsjeća na šahovsku tablu.

Narednog jutra, kada sam joj htio pisati, vidio sam da me je blokirala na svakom mjestu s kojeg bih je mogao kontaktirati. U narednim godinama, jedino što sam saznao o njoj, jeste da se odselila u inostranstvo radi master studija.

Od tog trenutka kako smo posljednji put zajedno sjedili na klupi na gradskom trgu, prošlo je pet godina.

Svake od tih pet godina, na dan svog rođendana, odem da pogledam naš nikad kupljeni stan. Živjele su u tom stanu nekoliko porodica, ali bi se svaka odselila nakon nekog vremena. Mislio sam, možda je to znak da stan čeka jedan par koji je trebao tu živjeti još prije pet godina, piti prvu jutarnju kafu na maloj terasi i posmatrati trg.

Taj dan je bilo toplije nego inače. Pitao sam vlasnika zgrade, da li mogu ući da razgledam stan na nekoliko minuta. Vidio sam mu po izrazu lica, nije bio oduševljen što me vidi u stanu petu godinu zaredom, a pritom, nikako da kupim taj stan.

Kročio sam na dobro poznate pločice u hodniku, pa u dnevom boravku. Vlasnik stana je zatvorio vrata za mnom. Svjetlo koje je dopiralo iza blago odškrinutih vrata terase odbijalo se od zidove dnevnog boravka bijele kao snijeg. Otvorio sam vrata i izašao na terasu.

Jako dnevno svjetlo zaslijepilo me je na trenutak, da sam morao pogledati dole. U uskoj ulici nekoliko spratova ispod terase, vidio sam ženu u crnom kaputu, kratke smeđe kose do ramena.

Izgledala je kao da nekog čega. Srce mi je preskočilo nekoliko otkucaja na pomisao koliko je kosa te žene u kaputu sličili djevojci s kojom sam sjedio na klupi na trgu i gledao u terasu ovog stana prije pet godina.

Kada sam ponovo pogledao dole, nisam je više vidio.

Čuo sam otvaranje vrata i nečije korake u dnevnom boravku. Bio je to vlasnik stana. Rekao mi je da je jedan par stigao iz inostranstva da pogleda ovaj stan i da ga imaju namjeru kupiti. Peli su se uz stepenice u hodniku zgrade i svaki čas su trebali ući u stan.

Bio je to kraj moje izmišljene bajke i nadanja da je ovaj stan svih ovih godina, čekao mene i nju.

Klimnuo sam glavom i pogledao u pravcu vrata koja su se naglo otvorila.

U dnevni boravak je ušla prelijepa žena, kratke tamnosmeđe kose do ramena.

„Dobar dan.“, rekla je ozarenih očiju i s osmjehom na licu.

„Dobar dan. Samo izvolite. Gospodin je na odlasku.“, rekao je vlasnik stana žurno me tjerajući napolje.

Gledali smo se nekoliko trenutaka.

Iza nje su ušli meni nepoznati muškarac koji je odmah stavio ruku oko njenog struka i dječak, koji je hodao, ali nije mogao imati više od dvije godine. Dječak je bio preslikana kopija muškarca.

Prije nego sam izašao, ne znam ni sam zašto, ali jedino što mi je palo na pamet da kažem, bilo je: „S terase se vidi šahovska tabla.“

Oborio sam glavu i pogledao u pod. Koljena su mi klecnula i zadrhtao sam, dok sam prolazio pored nje, ali sam se ipak usudio da malo podignem pogled, tek toliko da uhvatim trenutak njenog prisjećanja.

Nije ga bilo. Samo je gledala ispred sebe.

Uzela je dječaka u naručje i odvela ga da mu pokaže terasu.

Stan je čekao samo jedno od nas dvoje.