Sjedimo. Jedno preko puta drugog, očiju punih riječi, usana napunjenih tišinom. Šta uopšte reći osobi koja me je nekada razumjela po dodiru, pogledu i tišini? Kako ubijediti prvo sebe, a onda i nju da je došlo do nekakvih tektonskih promjena u mom životu, da ja zasigurno više nisam isti, a zapravo se ništa važno nije desilo. Samo sam okrnjen nedostatkom te jedne osobe koja je u sebi sažimala sve što mi je trebalo. Isti, na malo drugačiji način.

Sjedimo. Moj logični um je skovao savršen plan. Slagati ću što više budem mogao. Pričaću o tome kako imam mnogo obaveza koje me ispunjavaju, odlično novo društvo i nezaboravne anegdote iz izlazaka i sa putovanja. Naprosto ću postati ono što nisam. Neće to dugo trajati, možda koji sati ili kraće, ako me kapci izdaju i suze poteknu.

Sjedimo. Napolju je kiša. Na prozoru kafića dvije kapljice se spajaju. One više nikada neće biti same niti odvojene. Putanja ih zajedno odnosi u smrt, kapanjem niz staklo. Ona priča. Ne slušam je, niti želim da je čujem. Samo joj gledam u oči, dva smeđa klikera ispod smirenih obrva. Tako hladnokrvno melje riječi, dok joj glas isčezava uz zvuk padanja kiše. Šta li uopšte govori?

Sjedimo. Kidam dva šećer, sipam u šolju, potom monotonim pokretima kašičice miješam. Gore - dole, gore - dole. Svaki put isti proces. Produzena sa mlijekom miriše na aparatnu proserušu. Unaprijed se pitam ima li tariguza u wc - u.

Sjedimo. Spominje nekakvo izvinjene. Više puta osluškujem prizvuk pokajanja. Ne zvuci toliko bitno sada, ranije bi mozda i znacilo promjenu. Nekontrolisana dosada mi struji kroz ruke. Lomim prste. Ovaj ritual cini me funkcionalnim. Pokretanje sistema. Egzibicija moći bez ikakvog realnog značaja. Krinka vlasti nad tijelom koje ima sopstveno rukovodstvo.

Sjedimo. Počeo sam da je slušam. Govori kako je muče kolokvijumi, ali joj je durštvo top. Izlaze skoro svako veče, a preko dana slušaju predavanja mamurni. Popodne nesto kao uče, ali to ne liči ni na šta. Smije se, i ja nabacim kez reda radi. Valjda se to zove pristojnost. Jebe se meni za njene ispite i klubove, a ni drustvo me ne tangira naročito.
Pitam se koliko me se sjeća? Spomene li me? Da li joj je žao i zbog čega? Klasičan leksikonski upitnik u maniru narodne muzike. Nedostaje samo lirski sagovornik - drug. Da li je to uticaj komunizma na cenzuru u jugoslovenskoj narodnoj muzici ili vijekovna tradicija kafanskog drugovanja? Nikada otkriti neću.

Sjedimo. Srčem kafu. Ona takođe otpija.
"Ne valja" zbori.
Sliježem ramenima, svaka mi je ista. Kafa naravno, ne svaka ona koja sjedi za stolom. Kako se priča sa osobom koju svakodnevno pokušavate da zaboravite, ali vam ne ide? Agonija zaboravljanja je u tome što uopšte postoji pamćenje.

Sjedimo. Govori mi kako njen brat igra fudbal. Jednom sam mu poklonio dres, ali nas nikada nije upoznala. Prenosi mi pozdrave njene majke, koja me ne pozdravlja kada se sretnemo. Priča o sestri koja završava drugi razred. Simpatične trivijalnosti prosječnog ljudskog života. Šta me to čini drugačijim u odnosu na osobe sa kojima pokušavam da se poistovijetim?


Sjedimo. Kiša se sporadicno gasi. Napolju je mrak. Na pamet mi padaju svi oni koji su odigrali role bliskih prijatelja, dok su se istovremeno svojim reijcima trudili da me ukopaju. Hvala. Mnogo naučenog po niskoj cijeni. Kurs iz života.

Sjedimo. Gledam joj u prste. Kratki uredni nokti. Jeftin lak, para za manikir nema. Suptilna bijela boja. Pamte li te ruke idalje moj dodir?


Sjedimo. Pitanja je mnogo, vremena malo, hrabrosti da budu postavljena nikad manje. Sve bi se moglo sažeti u jedno : zašto meni sve ovo treba i zašto mi je ikada i trebalo? Ponovo joj odsutno gledam u oči. Žive su. One pričaju. Ona samo izgovara nesto svoje. Podočnjaci kriju promile, a nauljene zjenice istinu. Voli li me?

Zašto bi? Ko sam ja njoj i ko je ona meni?

Prijatelji u pokušaju ili poznanici sa prošlošću. Bivši u svakom slučaju.

Sjedimo. Mlati rukama dok priča o nekom momku koji ju je uhvatio oko struka dok su nazdravljali shotom đus votke. Divota. Traljav pokušaj da me se učini ljubomornim. Opipavanje pulsa. Ne reagujem, jebe mi se. Uviđa, pa govori kako ga je izignorisala. Vjerovati ili ne, pitanje je sad. A opet, ko ga jebe.

Sjedimo. Ruke su mi naslonjene na stolicu. Pita me nešto. Ja je na prvu ne čujem, pa ponavlja :

"Kako si?"

(Koliko li je tuge zapakovane u lažnu sreću skriveno u odgovoru na ovo pitanje.)

Sjedimo. Sve što sam i mislio da kažem, sada zvuči suvišno. Nema sintagme koja me može vratiti u prošlost, koja može prespojiti žice prošlosti. Ona mahnito otvara usta, gutajući pritom slova u pokusaju da mi dočara svoju ljutnju zbog drugarice koja joj nije posudila stikle za izlazak. Moja sposobnost saosjećanja je na tom nivou da mogu samo da izustim : pi***da joj materina.


Sjedim. Ovaj put sam. Ispred ogledala. Ne čujem je više, a ni ne vidim. Osvrćem se. Nema produžene sa mlijekom, ne pada kiša. Nema ni nje. Vidim samo sebe, a u glavi osjetim pitanja na koja nema odgovora.Krmeljam izvlačeći se ispod jorgana. Neko kuca na vrata. Ukazuje se majka.

"Grdne rane moje, sa kim si ti pričao? "