Zadnjih dana ne mogu prestati razmišljati o jednoj stvari. Možda zvuči mračno, ali istina je ,sve češće čujem da neko mlad umire. Neko mojih godina. Nekad godinu stariji. Nekad čak i mlađi. I ne pričam samo o bolesti. Nekad je saobraćajna. Nekad samoubistvo. Nekad neki suludi nesretan slučaj koji niko nije mogao ni zamisliti.

I svaki put kad čujem za tako nešto, zaboli me na čudan način. Ne poznajem te ljude, (nekad nažalost i poznajem),ali u isto vrijeme osjećam kao da ih poznajem. Jer mogli su to biti moji drugovi. Moje drugarice. Ja. I ne mogu da ne mislim , šta su sve planirali? Šta su sve prešutjeli? S kim su se posljednji put posvađali i nisu stigli da kažu “Žao mi je”-a htjeli su?

Znam, svima nam je zapisano. I neće niko otići prije nego što dođe njegov trenutak. Ali niko ne zna kad je taj trenutak. I to me najviše slomi. Ljudi koje više nema oni su do prije mjesec dana bili tu. Smijali se. Planirali ljeto. Možda su mislili da imaju vremena da nekome nešto kažu. Da se pomire.Da naprave korak.

Zato se pitam,jesam li ja dovoljno zahvalna? Da li živim svaki dan svjesno? Da li govorim ono što mislim? Da li čuvam ljude koje volim? Ili i ja čekam neki pravi trenutak koji možda nikad neće doći?

Koliko puta sam rekla ,,Reći ću sutra”, “Napisaću to kad budem spremna”, “Izvinit ću se uskoro ”. A šta ako to kad nikad ne dođe?Šta ako me život preduhitri?

Zato vam želim ovo reći, iz dubine duše,ljudi, živite. Ne kao da sutra ne postoji,nego kao da danas vrijedi. I da ima smisla. Ne gušite se u stvarima koje vas čine praznima. Ne ćutite ono što vam srce želi da kaže. Ne ostavljajte oproste za kasnije.

Budite tu. Sada. I kad vas nešto boli , znajte da je to iskušenje.Kad vas neko iznevjeri,znajte da niste vi slabi jer ste voljeli. Kad vam dođe da odustanete, dignite glavu.

Jer ako išta učimo iz tih gubitaka, onda je to da ništa nije zauvijek. Ali dok traje ,može biti lijepo. Može biti smisleno.I može se voljeti.

Zato nemojte čekati.Ni savršeni trenutak.Ni uskoro,jer možda upravo ovaj trenutak je sve što imamo.

Ali ne pišem ovo da vas uplašim. Ne želim da hodate svijetom stalno u grču, da se opterećujete svakim danom kao da će biti posljednji. Nismo ovdje da brojimo minute, nego da ih ispunimo.

Želim samo da živite. Da stvarno, stvarno živite. Da volite, da se smijete, da pogriješite, da oprostite sebi. Da uživate u malim stvarima, da ne odgađate zagrljaje, da jedete taj kolač bez grižnje savjesti, da pustite muziku preglasno, da kažete "Volim te"kad to osjećate.

Ali isto tako... da ne budete slijepi za prolaznost.
Da ne kažete "Sutra ću" bez onog ,,Ako Bog da."
Jer samo je On taj koji će to odlučiti.
Ne znači to da treba da živimo u strahu. Naprotiv. To znači da treba da živimo s poštovanjem prema svakom danu.
Bez opterećenja, ali i bez zaborava da ništa nije zagarantovano.

Zato, živite punim plućima. Ali i budite svjesni i vodite se time kao da vam je svaki dan poklon.
I svaki put kad kažete "Sutra ću",neka to bude:
,,Sutra ću, ako Bog da."