Ima u njoj cijeli jedan ocean.
Velik. Prostran. Plav.
Pun neistraženih dubina.
Koliko god ljudsko oko
Pokušavalo da dokuči
Šta se krije u tim dubinama,
Čini se da postaju sve dublje i dublje.
Primamljive, ali i strašne.
Ne zna racionalni um,
Skrojen da stavlja u formate
I geometrijske oblike,
Šta da očekuje.
Ima boju titrajuće površine morske vode,
Kad u njoj igraju sunčevi zraci.
Kao kristali.
Stalno romantizira i posmatra svijet i ljude
Kroz svoje tekstove i pjesme.
Nekad joj nedostaje mjere i promišljenosti.
Nekad je impulsivna.
Nekad suzdržana,
A voljela bi biti toplija i otvorenija.
Ali kad oluja bruji iznutra,
Jedino šta traži je sklonište.
Cilj je preživjeti,
A ako se u tom preživljavanju
Probude i osjećaji,
Tad je najsretnija.
Ali je velika ta ljubav.
I nesebična.
I koliko god je dijeli,
Ona se umnožava.
Ne možeš potrošiti niti uništiti nešto
Što se stalno umnožava i transformiše.
I kao voda, prelazi iz jednog stanja u drugo.
Sva moja ljubav.
Osjećati toliko znači biti širok i velik
Kao nebo. Kao ocean.
Sva moja ljubav.
Ako sam ti je makar i jednom dala,
I tebi je trebala i zacijelila te je,
Onda niko sretniji od mene.