Svako nekad mora uprijeti prstom u jednu od strana između kojih visi „ili“.

Ko smo mi da presuđujemo — je li život težak?
Nije težak.
Pretežak je.

Ali ne promijeniš ništa kad to izgovoriš.
Ne postaje lakše kad to priznaš.
Postaje lakše tek kad se pomiriš da je to — on.

U raznim oblicima i bojama.
Nekad crn, mračan, težak.
A nekad sunčan, sjajan i svijetao — mami osmijeh i sreću.

Život.

Za svakog servira ono što mu treba.
Ono što mora.
I ono što je — najbolje.

Lakše bude kad prihvatiš da tako mora.
Kad prestaneš pitati:
„Zašto?“
„Hoće li ikad biti bolje?“

Hoće.
Kad prihvatiš.

Bit će ti sve bolje i bolje — kad prihvatiš.
Sve ono što je planirano tebi,
tebi je najteže,
ali uvijek dobiješ baš onoliko koliko tvoja pleća mogu izdržati.
Ni gram više.
Ni gram manje.

Kad izneseš to, osjetiš olakšanje.
Ne primijetiš da su ti leđa ojačala.
Pa opet, poslije duge i sunca, dođe oluja —
za koju, kao i svaki put, kažeš da je najgora.

Dođe i prođe.
I ne vjeruješ —
tvoja leđa iznijela i to.

Još si snažniji.
Još spremniji.
Al’ nikako da prihvatiš.

Svaki taj pritisak na tvoja pleća ostavi tragove, rane i šavove.
Ali one imaju svoj razlog.
I svoj cilj.

Sutra, kad ne znaš kako si uspio,
kad kažeš:
„Ovo je čudo. Još uvijek ne vjerujem.“ —
napipaj onu ranu
i priznaj:
da nije bilo rane,
ne bi bilo ni ovog lijeka sada.

Život, jel’ de?
Prihvataš li tad?

Moralo je baš tebe.
Moralo je baš tako.
I nije kraj.
Ne može ni gore, ni bolje.
Ovako je — nabolje.


I. O. M. ✒️