Uvijek sam gledao na pisanje kao izlaz od svega, kao moj glas koji čuju oni koji razumiju.
Pisanje vidim kao tihi glas u bučnom okruženju.
Sa Vama dijelim sve svoje trenutke, sreću i strahove.

Već dugo se borim sa par stvari.
Strah prevladava skoro svaki dan, taj strah koji noge ukoči, je l znaš?
Iako sam navikao da ovo dijelim sa prijateljima, oni su svi u svojim obavezama a neki od njih i ne žele slušati.
Bojim se napuštanja i to baš baš.
Kroz život nisam imao prave prijatelje, sve do prošle godine a kako je krenulo bojim se da će pola njih biti uklonjeno.

I lagao bih kada bih Vam rekao da se ne bojim.
Bojim se kada shvatim da moj najbolji prijatelj odlazi iz grada sljedeće godine, bojim se kada shvatim da ono što mi je sreću donosilo, sada me ubija iznutra.
Bojim se kada shvatim da ljudi koje sam volio, zapravo donose samo stres i bol.
Bojim se kada shvatim da sam samo teret, višak ili zadnja opcija.

Neki to zovu pripadnost.
Pitam se, kako zovu osjećaj straha od samoće?
Tokom godina života uvijek sam bio ta neka osoba koju niko ne želi u društvu, koju niko ne razumije, nerijetko sa raznim vulgarnim epitetima.
Bio sam ona osoba koju i ne primjetiš da je izašla iz sobe.
Pronašao sam tu pripadnost koja mi je pomogla da sebe izgradim do granice za koju nisam mislio da ću ikada doći.

Šta me onda muči?
Muči me shvatanje da ću opet ostati sam poput mjeseca.
Donekle sam i navikao da gubim ljude, da sam taj koji uvijek ulaže odnose, a na kraju ne dobije ništa.
Muči me, shvatanje da mjesto i ljudi koje volim, svakim danom uviđam koliko ih zapravo nemam.
Muči me i pomisao da se moj glas nije čuo, ili možda jeste, samo ga niko nije usvojio.

I kad stegne u prsima, strah parališe noge, pojedeš jedva jedan obrok za tri dana, budiš se po tri puta u noći bez razloga - kome se obratiti?
Jer vjerujte da svi mi lažemo kad kažemo da smo tu - nismo jer nam je često preteško slušati a kamoli pomoći.

Na kraju dana, biti sam i nije tako loše - manje boli.
Ustvari, nisam sam.
Imam svesku, imam olovku.
Pisat ću, nek ostane neki trag od mene.
Pisat ću, iako niko ne čitao.
Pisat ću, i bježat ću od svijeta.
Sve dok jednom ne bude pisca...