U postelji sam

Ispod brojeva
što vise sa plafona kao čavli
na koje je neko okačio dane
kad me nisi prepoznala.
U trbuhu mi kipi limunov sok
što sam ga skuhao na jeziku
da te ponudim kad zatražiš dokaz
da još znam biti čovjek.
Prije sam znao
kako se guli narandža
da sok ne udari u oči.
Danas
sve guli mene.


U ušima mi zveči čajna kašika
što sam je godinama
držao u džepu
da izmjerim
koliko gorčine stane u gutljaj.
Pod noktima nosim
ostatke kalendara
kojim sam pokrivao
danične stope
kad bi otišla
a da ne kažeš:
ostani pa da vidimo
ima li nas još.


U očima mi raste zimski luk
što peče
kad ga sijeku
oni što nikad nisu plakali
za stolom.
I tako...
sjedim sada
na krpi od vreće za krompir
na kojoj smo nekad crtali
kako bi izgledali
da umijemo zagrliti.

       
Hoće li iko ikad doći
po ono što je ostalo od mene
kad si rekla
da ti ništa ne treba?