Sve što ona šuti, a ne osjeća se sigurno reći ili je naprosto odustala:

Sjedimo za velikim drvenim kuhinjskim stolom. Još kako su blizanci otišli na žurku nekog drugara iz IV-a u gimnaziji i vratiće se tek negdje pred zoru, a Marija na studentsku razmjenu u Barselonu i neće je biti do sredine juna naredne godine, sto se čini još većim. A ja i on još daljima.

On sjedi na jednom, a ja na drugom kraju stola. Kao da smo poslovni partneri i treba neki ozbiljan biznis da pregovaramo. Mada, mislim da i potencijalni biznis partneri sjede bliže jedno drugom nego ja i on.

Kada se dvoje ljudi u braku krenu udaljavati jedno od drugoga? Kako počinje to udaljavanje? Je l' neko nešto uradi, a ovo drugo prešuti i tako nastavi šutjeti sve vrijeme ili je potrebno da se dvoje baš dobro posvađaju, pa da ovo jedno vidi strane ovog drugoga, koje je nekako s početka previdjelo ili se pravilo da ne vidi?

Koliko to udaljavanje traje i kako prestane? Udari li mu jedno od to dvoje, koji se udaljavaju, kraj ili udaljavanje udari njima kraj?

Kupili smo ovaj sto prije godinu dana. Hrastovina. Lakirana hrastovina. Težak. Izdržljiv. Otporan na godine, vremenske uslove, izgleda i na udaljavanje. Najbolji omjer kvaliteta i cijene.

Ja sam, ustvari, htjela sto od mahagonija. Sviđa mi se njegova tamnocrvena boja, koja prelazi u smeđu, i luksuz. Taj sto me podsjeća na Božić i Novu godinu. Kad bismo svi porodično sjeli da jedemo za tim stolom, izgledalo bi da uvijek slavimo.

Izgledalo bi toplo. Crveno. Kao da će se na njegovoj uglačanoj i skupocjenoj površini svaki čas ogledati jelka i njezini ukrasi, svjetleće lampice i kuglice.

Fali mi to toplo. Porodično. Crveno.

Fali mi da sto ne bude ovako prazan. Pa makar taj sto bio i od hrastovine.

Posmatram ga dok nabada viljuškom brokuli, koji uporno bježi po tanjiru od uboda njegove viljuške. Nikada mi ranije nije smetalo kako taj čovjek jede, ali sada ga jedva pogledam. Krajeve usana na kojima je krompir pire ili ulje od piletine. Nekad i pljuvačka na donjoj usni dok priča.

Taj čovjek je počeo pljuvati dok priča! Zbog toga više ne mogu zamisliti da ga poljubim.

Je li uvijek pljuvao dok priča, ili ja tu njegovu naviku ili reakciju njegovog želudačnog sistema, kad se zanese o nekoj temi, tek sada počinjem primjećivati?

Pitam se, je l' sve to počelo, kad mi nije kupio sto od mahagonija?

Sto od mahagonija je najskuplji sto. Ali mi imamo dovoljno novca da možemo priuštiti barem dva takva stola. U kuhinji i dnevnom boravku.

Mislila sam da možda želi da uštedimo za Novu godinu, da nam putovanje duže traje. Rekla sam mu da bih htjela ići kod naše Marije za novu godinu u Barselonu. Ona neće moći doći kod nas u Sarajevo zbog studija. Nemaju puno dana odmora, a i ne želi oduzimati sebi dane od spremanja ispita. Klimnuo je glavom i otišao u WC, nakon jutarnje kafe.

Moja stvar s Barselonom, osim želje da vidim svoju kćerku, je ta da imaju najbolji vatromet za doček Nove godine. Nigdje nema ljepšeg vatrometa u Evropi.

Ja i on smo se vjenčali uz vatromet. Toliko mi je bilo bitno da vatromet bude uveče na slavlju, nakon našeg vjenčanja, makar i mali.

Moj otac je, kad sam bila djevojčica, držao malu prodavnicu pirotehničke opreme. Uključujući i vatromet. I za svaki moj rođendan, palili bismo zajedno vatromet i gledali ga na nebu.
Imali smo najljepši vatromet u komšiluku. Bili smo kao domaći Las Vegas sa svojim vatrometom i svjetlima.

Ja sam odrasla samo sa ocem. Majka mi je umrla na porođaju sa mnom. Uvijek smo bili samo moj otac i ja. I palili smo vatromet za svaki moj i njegov rođendan i zajedno slavili, čak i kada sam se udala.

Kad se moj otac razbolio, moj muž i ja smo prodali njegovu pirotehničku radnju, a moj muž je obećao mom ocu da će uvijek, za svaki moj rođendan i slavlje, paliti vatromet. Meni za ljubav i u čast moga oca.

Ja to obećanje nikada nisam zaboravila i zbog toga sam svog muža sve više voljela.

A onda je on počeo zaboravljati. Sve dok nije potpuno zaboravio. I vatromet i mene.

Na kraju je ispalo da uopšte nije štedio za Barselonu i da je sto od hrastovine kupio, jer se njemu više svidio.

Ne znam ni sama zašto nisam ništa rekla.

Je l' me više ne boli? Jesam li i ja njega prestala voljeti? Kako ljudi u braku jedno drugo prestanu voljeti? Gdje počinje to prestajanje?

Mislim da su prestajanje i zaboravljanje da se trudimo jedni oko drugih povezani jedno s drugim.

Jesam li ja odustala prije vremena? Trebam li sada nešto reći?

Ona ga brzo pogleda, pa spusti glavu i nastavi jesti. Više žilava piletina jede nju, nego što ona jede piletinu.

Pogleda i on nju. Zadrži pogled na njezinim crvenim obrazima, pa ga spusti na brokuli, s kojim se još uvijek bori u tanjiru.

Sve što on šuti, a ne osjeća se sigurno reći, ili je naprosto odustao:

Ponovo samo šuti i gleda u onaj sto. Nekad se pitam da li bi manje gledala u sto, a malo više u mene, da sam nam kupio onaj od mahagonija.

Prošao je voz sada. Šta će mi dva stola u kuhinji? Možda jedino za dnevni boravak da uzmem.

Evo već 20 minuta sjedimo za stolom. Nijedno od nas ni jednu riječ nije izustilo. Nije ovo prva veče da nam je takva. Kad i djeca sjede s nama za stolom, nekako je življe. Posebno kad ne drže telefone u rukama i ne bulje u one ekrane. Pokvariće im se vid tako mladima. Hajde što ja nosim đozluke, ali ne moraju i oni tako mladi.

Mada, nismo ni ja ni ona toliko stari. Vjenčali smo se kad nam je bilo 25 i 26 godina. Meni 25, a njoj 26 godina. Sada imamo 50 i 51 godinu. Nismo još za penzije, ali se za ovim stolom osjećam kao da smo već u penziji. Nikakve živosti. Ne hvatam joj više ni pogled. Je li do stola ili ona više ne želi da me gleda?

Kada se ljudi u braku prestanu gledati? Zasite li se jedno drugoga vremenom ili se vrijeme zasiti njih dvoje? Pa više niko nikoga ne gleda, a vrijeme pored njih samo prolazi.

Sjećam se naše svadbe. Imao sam nešto više kose na glavi. U mojoj porodici muškarci počinju rano da ostaju bez kose. Moj pokojni djed se uvijek šalio da pametna glava i kosa ne mogu zajedno. Vjerovatno da malo utješi i sebe.

Kad je pao mrak, zapalili smo vatromet. Ona i ja. Kao što su to ona i njen pokojni otac radili dok je bila mala i prije nego se on razbolio. Kad bolje razmislim, palili su oni vatromet i kasnije, kad se udala za mene. Ja bih ih samo pustio i posmatrao ih kako se vesele vatrometu, kao djeca.

Obećao sam njenom ocu da ću ja nastaviti tu tradiciju s njom i kad njega ne bude bilo. Onda sam, kroz godine, primjetio da se nekako ražalosti svaki put kad gleda vatromet. Nikad je nisam pitao zašto. Ko će ti ga znati... Možda je bilo bolje da sam pitao. Izbjegavao sam da ga palimo, jer sam mislio da se, svaki put kad vidi vatromet na nebu, sjeti svog pokojnog oca. Ali na tužan, ne na melanholičan način. A ona opet ništa nije govorila. Valjda je u redu s tim. Valjda ni ona više ne želi paliti vatromet.

Piletina ima premalo vegete, a previše kurkume. Ona voli kurkumu, više nego vegetu. Kaže da je vegeta čisti konzervans i otrov u malom, a kurkuma je dobra protiv upala.

Ja volim vegetu. Ja bih vegetu mogao haman i uz kafu.

Sjećam se, prvih nekoliko godina našeg braka, stalno mi je vegetila hranu. Ja joj nisam morao ni govoriti da mi doda vegetu da povegetim još malo. Hrana je već imala dovoljno vegete u sebi. Upala joj tada nije bila toliko važna, kao sada.

Pitam se, je li do upale ili do toga da više ne palimo vatromet? Možda misli da ja neću da ga palim ili da sam zaboravio. Ali, zašto onda ništa ne kaže? Ja još uvijek nemam te sposobnosti da čitam nečiji mozak.

Bilo bi dobro da piletina ima još vegete po sebi. Evo, nema vegete ni na stolu. Je li potpuno izbacila vegetu kao začin iz naše kuće? Pa i djeca mogu htjeti nešto povegetiti.

A rekao sam joj jednom da bismo trebali kupiti velika pakovanje svih začina. Vegeta, so, kurkuma, biber, paprika. Ostaviti sve začine u ostavu, pa vaditi kad kome i šta treba. Klimnula je glavom. Ugasila je stolnu lampu pored svog kreveta i okrenula se na drugu stranu da zaspi. Nikada više nismo pričali o mojoj vegeti.

Ne znam zašto nisam rekao ništa ranije. Pretpostavljam da ni ona ne čita moje misli, kao što ja ne čitam njene.

Kako početi razgovor? Hoću da pričam i o nečemu drugom. O bilo čemu drugom. Samo da nije više šutnja. Biće tu malo razgovora i o vegeti naravno.

Je l' me ovo između nas više ne zanima? Ako me ne zanima, zašto sam još uvijek ovdje? Djeca će prije ili kasnije otići. Ostaćemo samo nas dvoje.

Jesam li ja odustao prije vremena? Trebam li sada nešto reći?

Ona ne diže pogled od svoje žilave piletine.

On je pogleda kratko, pa vrati pogled na brokuli koji se uporno nastavlja odupirati ubodu njegove viljuške.

Jedino glasnije od tišine između njih dvoje je eho pitanja koje odzvanja u vazduhu: „Jesam li trebao/la nešto reći?“