Znaš li da za svaku svoju rotaciju oko sunca jednom u 365 dana,
Zemlja napravi isto toliko sitnih rotacija oko svoje ose?
To znači da za svaku sekundu svog života na Zemlji,
Pređemo 30 kilometara u svemiru, a da to ne osjetimo.
Čak i kad mi stojimo u mjestu, sve se oko nas neprestano kreće.
Kruži oko neke svoje ose, ima svoju zacrtanu misiju u svemiru
I ne tiče ga se jesmo li mi sretni, zadovoljni, melanholični,
Da li smo izgubili našu osu i prestali djelovati u svojoj misiji,
Jer nam neko nedostaje.
Znaš li da je toliko slučajnosti u svemiru previše savršeno,
Da bi bile samo slučajnosti?
Voda koju pijemo. Rijeke, jezera, mora, oceani.
Da smo samo malo bliži suncu,
Sva bi se voda na Zemlji pretvorila u paru.
A da smo samo i pedalj dalje,
Sve bi se pretvorilo u led.
Zlatni omjer. Nije samo na crtežima.
Nego i u svim galaksijama, cvjetovima, školjkama,
Pa i u proporcijama ljudskog tijela.
Jesi li ikada razmišljao o tome da smo mi svemir u malom?
I da svako tijelo u svemiru sreće samo sebe u našem tijelu.
Otisci naših prstiju, slični su krugovima na kori drveta.
Naše krvne žile su kao riječna mreža, a pluća kao grane drveta.
Naš DNK i galaksije u svemiru, organizuju se na isti način.
U spiralu.
Zamisli, da smo malo savršeniji, možda ne bismo ni postojali.
Bili bismo kao hladna tijela u svemiru koja samo putuju kroz vrijeme,
Potpuno nesvjesna svog čuda.
Kad posmatraš nebo, znaš li da gledaš u svemirsku prošlost?
Svjetlost zvijezda putuje do nas milionima godina.
A kad udahneš, dišeš atome koji su bili u tijelu neke zvijezde,
Ptice ili morskog organizma milionima godina prije tebe.
To znači da smo ja i ti postojali milionima godina
Prije našeg rođenja.
I bila je neka magnetska sila privlačenja u našim atomima,
Zbog koje su naša tijela znala da će se spojiti,
I prije nego smo se mi vidjeli.
Zamisli, toliko savršenog omjera i savršeno orkestriranih slučajnosti u svemiru,
Samo da bi se jedno ljudsko biće s drugim vidjelo.
Sve to, čudesno i nezamislivo, baš nas dvoje da se sretnemo.