Prije 158 godina, jedan bradati ruski kockar, po zanimanju nesvršeni student, imena Fjodor objavljivao je svoj roman Zločin i kazna u nastavcima. Nakon 12 epizoda kompletirano je objavljivanje romana. Teško je pretpostaviti da li je sam Fjodor tada bio svjestan da u rukama drži jedno od (krenimo nizom uobičajenih epiteta) najvažnijih, najpoznatijih i najdugoviječnijih djela svjetske književnosti. 158 je ćoškast, nejubilaran broj, što zapravo i nije suština, jer ovaj tekst se ne bavi godišnjicama.

Jadni Fjodor tada je bio na političkom lječenju u Sibiru. Tamo nije otišao turistički, već po sudskoj preporuci, uz pratnju žandara. Ledena pustinja na sjeveru goleme Rusije nadaleko je poznata kao najkvalitetnije liječilište tog tipa u svijetu. Slobodno vrijeme za razmišljanje i druženje, briga nadležnih lica i obilni obroci, pronijeli su glas o ovom kompleksu kroz vijekove. Potreba vlasti prerasla u tradiciju. U slučaju Dostojevskog uspiješnost liječenja bila je na najvišem nivou. Od mladalačkih, revolucionarnih pizdarija, piruetno se okrenuo doktrinama pravoslavlja i carizma. Pravi Rus!

Velikan ruskog realizma pretočio je svoja izgnanička razmišljanja u Zločin i kaznu , sklapajući glavnog lika - studenta i pisca u pokušaju, Rodiona Raskoljnikova od sopstvenih stavova i iskustava. Mada roman nikada nije označen kao autobiografski u zvaničnoj teoriji književnosti, nemoguće ga je, barem dijelimično ne posmatrati kao takav.

Dostojevski je jedan.

Koliko je nas Raskoljnikova?

Nas izgubljenih u onom što zovemo JA.

Svi ideali svijeta ne vrijede suze jednog dijeteta (F.M.Dostojevsk):

Navedeni citat pojavljuje se u posrevolucionarnoj fazi piščevog života. Njegov um i stavovi nisu bili ukroćeni u potpunosti. Svedeni su na one koji su bili odgovarajući (kao što i danas imamo podobnomisleće) , značaj i veličina su zadržani. Sunetluk umjesto kastracije. U periodu kada je roman nastao, Rusija je bila prepoznatljiva po izdašnom političkom nasilju. Paleta ideoloških zlodjela kretala se od sitnih uličnih okršaja, pa sve do atentata na careve ministre. Ova divna tradicija se nastavila sve do dana današnjeg, samo u gorem obliku. Moderno političko nasilje u Rusiji je institucionalizovano, te ga shodno tome sprovodi sama država. Postoje li uopšte više revolucionari?

Osim po tome, navedeno razdoblje ruske istorije oslikali su redom: glad, siromaštvo, carska represija i odumiranje društva. Upravo taj optimum životnih uslova bio je katalizator za stvranje bonluka revolucionarnih ideja širom carstva. Srkletli bijaše taj ruski narod. Izgleda da savremeni ljudski organizmi nemaju receptore za kvalitet života.

Revolucionarni zanos nije zaobišao ni onomad mlađanog Fjodora. Ono što se od tadašnjih ranorevolucionara očekivalo jeste žrtva. Upotreba svih znanih i neznanih sredstava kako bi se poboljšao položaj naroda. Kasnije revolucije u Rusiji, ali i u ostatku svijeta (npr. Oktobarska 1917. godine) pokazaće kako su ti isti revolucionari brinuli ponajviše o svojim gladnim stomacima i svom oslobađadnju, uglavnom od materijalnih tegoba. Narodu je u praksi ostalo isto, samo što su ovoga puta nosili i teret odgovornosti u simbiozi sa gorčinom krivice i poraza. Vrli revolucionari stasavali su u diktatore. Cilj sam po sebi jeste opravdan, ali metode i sve ono što je neophodno učiniti da bi se do njega došlo, muče kako Dostojevskog tako i Raskoljnikova. Mlad, pravičan, siromašan i talentovan student. Rukovet svih njegovih osobina ima ogormnu vrijednost, ali donosi mizerna postignuća.

Mase, krda opijena narkotičkim osjećajem zajedništva gube individualnu pamet, gutajući u slast sve što im se servira. Ipak, kod onih čiji želudac ne vari svašta, gutanje splačina mnogo teže ide. Raskoljnikov ne vidi (ili ne želi da vidi) kao ispravnu mogućnost da revolucionarni prohtjevi prevagnu u odnosu na vrijednost ljudskog života. Prihvatanje neophodnosti ubistva u svrhe bilo kakve opšte promjene (ako takva uopšte postoji), legitimiziralo bi svu gnusnost, koju zločin već sam po sebi posjeduje. Da li se ubistvu daje svrha ili je ono već ima?

Zanimljivo je kako veliki broj pisaca koji su zbog svojih revolucionarnih aktivnosti stradali u ma kolikoj mjeri, vremenom odustaje od radikalnih stavova u pogledu direktnog, aktivnog, a po potrebi čak i naslinog političkog djelovanja. Albert Kami (francuski nobelovac) i Dostojevski (mada ne naročito ponosni na pubertetske političke izlete) složni su u ubijeđenju da nijedan ideal nije vrijedan ljudskog života. Ovakav stav, tim metiljavim životima ne daje smisao, niti bilo kakvu dodatnu vrijednost, ali ih svakako ni ne obezvrijeđuje dodatno. Navedeno implicira da upravo vremenski faktor otupljuje oštricu revolucionarne misli. Pojave se režije, zasnuje se porodica, a bespravno se useli i strah, te svako mlataranje transparentom i zabadanje prsta u oči vlastima više nije igra, već poziv na osvetu.

Mlad čovjek nedovoljno je zreo da odstupi, a odrastao nedovolljno hrabar da istraje u svojim nastojanjima. Svako čovječansko koprcanje iz zagrljaja vremena osuđeno je na propast.

Romani realizma romani su protraćenih mladosti. Takva, mukom prevaziđena mladalačka iskustva devetnaestog vijeka bila su primjer za kasnije oblikovanje državnih sistema i društvenih standarda prema kojima svaki sekund mladosti mora biti upotrebljen - pretvoren u golu dinamiku. U stalno stanje akcije u kojem svaki korak, pa makar bio i nebitan, traga za svojim smislom. Iz tog nadrimudračkog pokušaja izrođen je predivan protuefekat. Mladi su umorni od naredbi i znakova pored puta, koji ne vode nigdje. Umorni su od tuđih očekivanja. Očekivanja onih koji nisu bili dovoljno odlučni da žive sopstvene živote. Mladost ne mora stvarati samo zato što se to od nje očekuje, zato što joj je tako rečeno, ona to mora zbog sebe same.

Gdje je danas Raskoljnikov?

Gdje je danas Raskoljnikov? Tu je negdje. U zapećku duše, u ćošku uma. Svaki put kada donosimo odluku, u toj milisekundi prevage, stavljamo sami sebe na moralnu klackalicu. Na jednoj strani je razum ili bar one mrvice koje su od njega ostale, otjelotvoren u mogućnosti zadržavanja normalnosti svakodnevnice ili onog nečeg što volimo da zovemo i prihvatamo kao sigurnost, na drugom kraju klackalice obrazuje se impuls. trzaj potrebe da se naruši kolotečina. Homosapienoidna želja za pronalaženjem neke nove, životne uloge. Onaj probadajući osjećaj u grudima kojim tijelo reaguje na nepravdu i slična sranja, tražeći bilo kakvu mogućnost. Sve se ovo odvije u samo jednom udisaju nozdrve. Najčešće i prođe neopaženo.
Tako malo je potrebno čovjeku da iznova prigrli čemerno zrnevlje života, koje vremenom zavoli samo zbog njegovog pukog postojanja.

Ono što se Dostojevskom može zamjeriti, mada ne u potpunosti, jeste podjela ljudi na izabrane i obične. Ovo nije plod Fjodore mašte ili razmišljanja, već konstatacija stanja na terenu života. Stvaralački i mislilački duh prošlog i pretprošlog vijeka bio je zasnovan na podjelama. Etničkim, rasnim, ideološkim, vjerskim, stilskim, a na kraju i fizičkim. Vijek i kusur od smrti Dostojevskog, završetkom Hladnog rata i padom Berlinskog zida, trebalo je da se udare temelji promjene, koja se nikada nije odvila do kraja. Sam Raskoljnikov (čije prezime dolazi od riječi raskol) uviđa kako se čovjek od čovjek razlikuje na osnovu nivoa spremnosti da promijeni sopstveni život. Izabrane ne bira niko drugi do oni sami sebe, jer ne postoji urođena izabranost.

Razriješenje:
Vrijeme je za Dostojevskog ključ. Brava je daleka i teško vidljiva, ali svakako postojana. Kao i svega drugog što vrijedi na ovom svijetu i vremena ima jako malo. Zeru po zeru, bacamo dane u prošlost nalik biserima pred krmke. Vrijeme, u ovoj seksipilno napaćenoj zemlji, prolazi kao zakašnjeli autobus (osim ako nije na liniji Sarajevo - Zagreb - Stuttgart). Bogataški oholo trošimo zrnevlje života, nadajući se da će tamo neko promijeniti ovo ovdje.

Vrijeme nas liječi ili ukopava, voli kao majka, ali i laže kao omiljeni političar za kojeg redovno glasamo. Vremenu smo mi svi samo Raskoljnikovi.

Figure od mesa i napetih živaca zarobljene na raskrsnici.