Ove godine zima u Sarajevu nije toliko sniježna kao što se očekivalo. Najavljivali su ledenu zimu, jer je ljeto bilo neopisivo vruće, sa najvišim temperaturama do sada. Februar je, ali Sarajlije i one koje se tako identificiraju, još nije zatekao taj snijeg o kojem su meteorolozi toliko govorili. Jeste hladno i vrhovi prstiju na rukama ispod rukavica mi i dalje pobijele kada provedem više od pet minuta napolju, ali nema snijega.

Srećom, moj posao ne zavisi od temperatura napolju i uvijek mogu raditi od kuće. Pa tako i danas. Radim kao talent rekruterka na seniorskoj poziciji za inostranu kompaniju. Obzirom da radim online, moj posao nikada od mene ne zahtijeva da izađem iz kuće. To meni prilično godi, jer se nalazim u fazi života u kojoj osjećam da trebam ostajati sama sa sobom što više. Toliko je pitanja koja traže odgovore, toliko potisnutih osjećaja koji traži da neko sjedne sa njima u tišini, bez ometanja i osjeti ih.

Taj neko mogu biti samo ja.

Ovaj put bez izbjegavanja.

Sve što izbjegavamo, ma koliko dobru strategiju izbjegavanja napravimo, uvijek nas negdje sačeka. Nešto ga izazove, iziritira i leptir je spreman da izađe iz svoje čahure i raširi krila.

Kako se samo bojim svog leptira!

Mislim da je bijesan na mene, jer sam ga toliko dugo držala u čahuri. Mislila sam da ga tako štitim od svijeta. Od ljudi. Inače, mnogo ljudi ne zna da su krila leptira pokrivena sa preko 200.000 ljuspica. Te ljuspice su jedinstvene za svakog leptira i zato nijedan leptir nema ista krila. Mi ljuspice vidimo kao prah koji nam ostane na vrhovima prstiju kada dodirnemo krila leptira. Ali kada leptiru skinemo malo praha sa krila, on postaje sporiji i teže leti. Kada mu skinemo dovoljno praha sa krila, leptir ne može više letjeti i ugine.

Ja nisam htjela da moj leptir ugine. Zato sam ga odlučila zadržati u čahuri. Ali što sam ga duže držala u čahuri, to je leptiru u čahuri bivalo sve tjesnije. Zato se sad toliko bojim da ga pustim. Mislim da je ljut i da će me napasti svom svojom nježnom silinom.

A ljutnja je opasna, posebno ako je nešto toliko nježno drži u sebi toliko dugo.

Ali leptirovu čahuru uvijek nešto mora probiti, bio to neki grabežljivac ili radoznala i pomalo okrutna dječija ruka. A sve što potiskujemo i od čega bježimo, uvijek nešto mora izazvati i izvući na površinu.

Maloprije, kad sam konačno odlučila doručkovati i uzeti pauzu od posla, sat vremena prije kraja radnog vremena, skrolajući po Instagramu, vidjela sam fotografiju svog bivšeg momka i njegove nove djevojke. Tako sam saznala da su se vjerili. Ta djevojka ustvari i nije tako nova, obzirom da su zajedno od našeg raskida, koji je bio prije skoro dvije godine.

Ja sam, kao i svaka normalna osoba koja se uspješno samoreguliše, tu fotografiju odmah poslala svojoj najboljoj prijateljici u čat.

„ZAŠTO GA JOŠ UVIJEK PRATIŠ? ZAR TI NISAM HILJADU PUTA REKLA DA GA OTPRATIŠ?“

A ona je, kao svaka normalna najbolja prijateljica, koja se dosad pretvarala da ne zna da još uvijek pratim svog bivšeg, odmah zahtijevala da ga otpratim.

Kad sam vidjela tu fotografiju, čahura je eksplodirala, ne mogavši više izdržati dimenzije rastućeg leptira, a leptir je projurio iz mog želuca do mojih grudi i ispunio ih svom svojom nježnom silinom.

Taj leptir je izazvao revoluciju i probudio na hiljade rastućih leptirova koje sam držala učahurene u sebi, nadajući se da ih nijedna ruka neće dotaći i skinuti im prah sa krila.

Znala sam da se nešto mora poduzeti i da me čeka sve ono što sam skrivala i od čega sam se skrivala. Nekada mislimo da skrivanjem biramo da volimo i zaštitimo sebe, ali ustvari biramo da bježimo i da sputavamo sve naše leptirove.

Tek sam sad shvatila zašto moji dosadašnji recepti za samoregulaciju nisu mogli raditi i zašto djeluje kao da mi je svijet potonuo pod bujicom slobodnih leptirova kada sam vidjela svog bivšeg sretnog sa drugom djevojkom.

Možemo stajati pred ogledalom i ponavljati „Ja vrijedim“ do beskonačnosti, ali to neće uroditi plodom, dok ne stanemo sami sa svojim ranama, potpuno goli i ne pogledamo im u oči. Možemo provoditi sate u pokušajima meditacije, ali istina je da nijedna meditativna tehnika ne može smiriti um, dok ne smirimo to što nas boli. Bilo to dijete u nama koje nikad nije dobilo ljubav koju je željelo, tinejdžer koji je bijesan, jer ga je cijeli svijet odbacio ili odrasla osoba koja nikad nije shvatila da je itekako sposobna i da može računati na sebe.

Možemo birati da držimo svoje leptirove skrivene od cijelog svijeta u nadi da ćemo ih tako sačuvati od grabežljivaca ili ruku. Možemo birati da potiskujemo sve naše boli i krijemo se od povezivanja s drugim ljudima u nadi da ćemo tako osigurati da nas nikad više ne zaboli.

Ali leptir, prije ili kasnije, preraste svoju čahuru.

A sve naše nerazriješene i potisnute boli, sa kojima smo do sada izbjegavali popiti kafu, prije ili kasnije počnu kucati na vrata.

Ovaj put sam ga stvarno otpratila sa svojih društvenih mreža. Isključila sam telefon i laptop i sve što bi moglo prekinuti moju prijateljsku kafu sa mojim leptirovima.

Počela sam plakati i otvorila sam im vrata. Na hiljade leptirova, najrazličitijih i najljepših krila, pojurili su unutra.

Ka meni.

I pogodite šta? Nisu ljuti na mene.

Govore mi da me vole. I da možda sad djeluje strašno, sve to suočavanje i optuštanje, ali da i ja, zaslužujem slobodu i ljubav.

Kao i oni. Svi moji leptirovi.