Postoje ljudi koji svojim postojanjem čine svijet boljim, iako nikad ne traže da budu viđeni. Ne ulaze u istoriju, ne pišu knjige, ne osvajaju govornice – ali iza njih ostaju mir, toplina i tiha snaga. Vladeta Jerotić je jednom rekao da svijet opstaje zahvaljujući malom broju ljudi koji znaju da vole. I zaista… Da nije njih, svijet bi odavno pukao.
Ne vidiš ih odmah.
Ne galame, ne dokazuju se, ne traže aplauz.
Ne nose natpise, ne prave profile.
Njihov svijet je tiši od prosjeka.
Ali u toj tišini – srce im kuca za cijeli svijet.
To su ljudi koji te vide i kad misliš da si nevidljiv.
Koji osjete tvoju tugu prije nego što je izgovoriš.
Koji umiju da ćute s tobom, kad riječi više ne vrijede.
Oni koji iznova i iznova biraju dobrotu,
čak i kad ih boli, čak i kad im niko ne uzvraća.
To su ruke koje zadrže vrata za tebe.
Pogledi puni topline dok prolaziš umoran.
To je nepoznat prolaznik koji ti vrati osmijeh bez razloga.
To je tiha poruka u kutiji pošte s riječima: „Nisi sam.“
To je neko ko ti priđe kad ti se svijet ruši
i ponudi ti tišinu i prisustvo – bez pitanja, bez uslova.
Svijet ne opstaje zahvaljujući jakima, bogatima, slavnim.
Opstaje zahvaljujući onima koji znaju da vole –
iskreno, nježno, tiho, postojano.
I najčešće – bez ijednog svjedoka.
Oni podižu svijet svakog dana.
U autobusu. U redu pred apotekom.
Na raskrsnici, dok ti drže zeleno kad si zakasnio.
U tebi – ako im dopustiš da progovore kroz tvoje ruke,
tvoje riječi, tvoje suze, tvoje oproste.
Jer na kraju...
svijet se ne ruši kad nestane para ili politike.
Svijet se ruši kad nestane ljubavi.
A dok god ima i samo jedno srce koje zna voljeti —
ima nade.
I ima svjetla.
I ima smisla.
