Djetinjstvo je bilo onda kada su vremena bila lakša, obojena šarenim bojama i kada je velika mašna čvrsto povezivala oklop bezbrižnosti da se ne raspadne. Shvativši da nije svačija mašna uspjela sačuvati bezbrižnost, prestala sam biti dijete.

Ne. Nisam tada prestala biti dijete.

Prestala sam biti dijete kada sam umjesto vatrometa za Novu godinu pomislila da su to granate koje su ne tako davno ubile mladost i snove, a koje sada ponovo žele mene.

“Zovem se...nije više ni bitno.

Moje ime je odavno tek kapljica u moru krvavih mrlja na svjetskim ekranima za koju niko i ne želi čuti.

Moje ime je krivo što je neman, prerušena u čovjeka, došla po mene, moju mladost, snove, grad, sreću...

Moje ime je krivo, iako je to apsurdno.

Pa nisam ja tražila neman niti je dozivala. Ja sam samo htjela biti dijete! Htjela sam imati prijatelje ne pitajući ih kako se zovu, jer smo svi mi naši.

Jednaki, po ljudskosti, čovječnosti, a različiti po tome kojem Bogu molitvu činimo. Nismo mi htjeli da se dijelimo, nas su podijelili! Ljudi, splet okolnosti...neman. Došla je iznenada, sama, te joj nadjenuše samo tri slova u imenu. Činila se sićušnom. Tako mala riječ previše je mrtvih prenijela preko svojih pleća. Tako mala riječ me ostavila na životu, ali mi je dala breme zvano sjećanje zbog kog umirem dugo i sporo.

Sićušna riječ je odmah po dolasku počela sa svojim dejstvom. Prvih dana nisam vjerovala da se moj grad briše. Kao da sam se slučajno našla usred snimanja akcionog filma i samo čekam da čujem “rez”. A nisam ga čula. Umjesto te riječi, opet riječ od tri slova, čula sam granate iznad svoje bezbrižne dječije glave. Čula sam ih i čekala da mi jave da je pao neko moj, a istina je da su u mom gradu svi bili moji, jer je neman nesrećom vezala naše izmučene duše.

Život je na časak stao, a onda se vratio u normalu.

Ipak, naša normala razlikovala se od drugih na svijetu, jer je podrazumijevala odlazak u školu, teatar, slavljenje rođendana, igranje.. dok umjesto kiše padaju granate. Isprva smo živjeli u strahu i mraku, snalazili se kako smo najbolje umjeli i znali. Palili sve što smo imali kako bi ugrijali duh da ne klone. Kasnije je u nama proradio inat, jer nismo imali šta izgubiti. Iz dana u dan oko nas je bilo više mrtvih nego živih. Navikli smo se na tu sliku.

U ovo ludo doba bilo je lakše gledati mrtvačevo lice nego ponor na živućem.

Preživljavali smo, jer smo izgubili razum. Izgubili smo sebe. Postali smo beživotna tijela koja mirno i dostojanstveno čekaju kraj. Kraj koji je trajao 3 godine i 11 mjeseci.”

Kada se spominje sićušna riječ sve priču su različite, a isto počnu: “Taj dan je bio običan”. Počeo je ne razlikujući se od prethodnih. U zraku je trebao nositi bezbrižnost nastalu novim, boljim vremenima, a umjesto toga ju je zauvijek odnio. Taj dan nikada nije trebao doći. A došao je.

Poslije njega je došlo još 1424 takvih dana.

Poslije njega je došla neman koja nikada nije trebala. Velika mašna je odavno spala, a svaki novogodišnji vatromet me prestraši da vjerujem kako velika neman dolazi po mene, jer je i moj dan bio sasvim običan.

Foto: NeozOne