Kasni mart. U njenom malom stanu je, svejedno, bilo pretoplo. Proljetna noć. Završili su skupa. Bez puno vina, a opijeni.
Opijeni jedno drugim. Opijeni savršenošću koju neće upropastiti vrijeme. Neće je upropastiti bol. Odlasci. Grube riječi. Neslaganja. Odluke. Odgovornost.

Gleda je u ogledalu dok skida šminku. Ništa ne zna o njoj. Ne zna strahove. Nadanja. Boli. Ne namjerava ništa ni da je pita. Istuširat će se skupa. Osluškivat će samo dah jedno drugog kao da sutra ne postoji. Nema budućnosti. Ima samo sad. Dodirivat će joj ramena. Mirisati kožu. Zapamtit će taj raspored mladeža na njenim leđima, kojih će se tek pomalo sjetiti u decembarskoj noći dok veje.

Izaći će na balkon. Proljetni vjetar će mu parati kožu. Pomislit će da bi je možda mogao voljeti. Možda bi mogao ostati. Ali, ne...

Tako bi sve pokvario. Raspuklo bi se staklo idealnosti. Ali, zaljubljuje se. Ne u nju. Zaljubljuje se u to kako se osjeća s njom. Nema stvarnosti. Nema kompromisa. Nema fluidnosti između obala rutine i svakodnevnosti. Nema neizvijesnosti, tek blagi grč koji donese misao da će se razdaniti.

Legnu jedno pored drugog i misle kako je život lijep kad se ne mora objašnjavati. Gledaju se. Nema misli. Tišina. Dodiri. Predanost. Brige skinute sa ramena kao ruksak, koji će se ponovo nabaciti za koji sat. Sve dok mir traje, dobro je...

Onda se čuje prvi zvuk automobila. Ona pali cigaretu.
Leptiri u grudima. Bestežina.
Onda slijedi rastanak. Kratak poljubac i "bilo mi je lijepo". Razmijenili su brojeve, naravno.

Onda ona prestaje često da piše. On sve rjeđe zove. Bez objašnjenja. Niko objašnjenje i ne traži. Oboje znaju da su imali jedan mali život u toj noći i dovoljan im je. Jednu malu vječnost pripadanja, dovoljnu za cijeli život. Sve prestaje. Bez tuge. Bez drame.

Martovska noć kao dokaz da su jednom bili svoji i živi.