„Tamo gde ja počinjem“ nije mjesto, već stanje svijesti: prostor u kojem prestajemo da se dokazujemo i počinjemo da postojimo. Kroz motive tišine, pukotina i unutrašnjeg glasa, poema naglašava da se snaga i svjetlo često rađaju upravo iz slabosti i lomova. Ono što smo doživljavali kao kraj ili gubitak, zapravo postaje početna tačka trenutak buđen
Ne traži me
u danima koji mirišu na pobjedu,
u rukama koje ti aplaudiraju
dok zaboravljaš ko si
bez njihove buke.
Ne stojim tamo.
Ne stanujem
u savršenim rečenicama
koje govoriš da bi bio prihvaćen,
niti u osmijesima
koje nosiš kao masku
kad te duša žulja iznutra.
Ja sam…
iza toga.
U trenutku
kad skineš sve sa sebe
i očekivanja,
i strah,
i tuđe glasove
koji su te naučili
da nisi dovoljan.
Tu sam.
Kad ostaneš sam
sa sobom
koju izbjegavaš godinama,
i ne znaš šta da kažeš
jer nikada nisi slušao
taj glas.
Onaj tihi.
Onaj što ne viče.
Onaj što ne moli.
Onaj što zna.
Ja sam u njemu.
U pukotinama
kroz koje si mislio
da se raspadaš,
a zapravo si prvi put
propuštao svjetlo.
U umoru
koji te natjera
da sjedneš pored sebe
i priznaš:
„Ne mogu više ovako.“
Tu počinjem.
Ne kao čudo.
Ne kao nagrada.
Nego kao istina
koja te ne miluje
ali te oslobađa.
Jer ja nisam svjetlo
koje te spašava.
Ja sam ono
što ostane
kad shvatiš
da se nikada nisi ni gubio
samo si gledao
u pogrešnom pravcu.
Viktorija Stojovska
