TO JE MUHAMMED

U gluho doba mrkle noći, tamo gdje se minaret izdiže iznad četiri vode, kroz prozorska okna rasijanih kuća izbija svjetlost i cijeli kraj sija kao popadale zvijezde.
Iz podruma jedne kuće, u kojem je ahar, izbija ista takva svjetlost i zvuk, poput melodije. Na drvenoj gredi okačena svijeća izgoni mrak iz tople prostorije dok dvije žene na skemlijama sjede i polako završavaju jutarnju mužu. U rukama, uz basamake, unose dvije drvene kante preko kojih se prelijeva bijela pjena, a pod njom leži žućkasto mlijeko puno masti.
Na gornjem boju kuće, gdje je ognjište, gdje se živi, svi žurno ustaju na noge — kao vojni puk na glas uzbune. Dok se djeca i muški članovi ovog roda još bore sami sa sobom između jave i sna, druge žene ove kuće već najaruju vatru, peku kahvu i postavljaju sofru za prvi sehur ovog svetog mjeseca posta.
Kad jedna mala, tanka, blijeda linija sa istoka najavi zoru, glas mujezina označi da je došlo vrijeme da navuku nevidljivu mandalu preko usta. Ono što utrobu hrani bilo je zabranjeno sve dok se opet ne pojavi sijanje, na kraju dana, na drugoj strani neba,a ono što dušu kvari nije bilo vezano samo za taj dan i te četiri hefte, već je bilo zabranjeno zauvijek.

Tog poslijepodneva jedna od žena ove kuće, od hrane koja se spremila za iftar, uzela je svega po malo; čak je krišom otrgnula komad mesa sa pečenog horoza i sve lijepo spakovala u jednu čantu, pa u vuneni torbak. Tiho, da drugi ne čuju, uputila je svog sina Saliha, malog dječaka — nije mu bilo više od osam ljeta — da spremljenu hranu odnese kao iftar i uruči je hudovici Makbuli.
Put do sela u kojem je živjela Makbula bio je poprilično dug, posebno za sitan korak malog dječaka. Gazio je blatnjavi, mokri, utrti put — čas žurno, čas sporo — kako bi rasporedio vrijeme i snagu i stigao kući na iftar.
Negdje na pola puta sreo je Bahriju. Bio je to dječak njegovih godina; išli su kod istog hodže u mekteb. On i njegova majka bili su najamni hamali na obližnjem agluku i upravo su se vraćali kući. Oboje bosi, u otrcanoj odjeći,vidno izmoreni i izrađeni. Bahrijine noge bile su prljave od balage jer, kad god bi na putu vidio svježu konjsku ili volovsku balegu, u nju bi gurnuo stopala da ih malo ugrije.
Njegova majka u ruci je držala veliku maštrafu punu kukuruza i to je bio ajluk za cijeli dan rada, i to će sigurno biti njihova večera.
Razmijenili su nekoliko riječi,Salih je rekao kuda se zaputio i nakon pozdrav, svako je nastavio svojim putem, ali kroz par trenutaka Salih zastade, okrenu se i viknu Bahriju. Dotrčao je do njega, objesi torbak sa hranom preko njegovog ramena i poletje nazad kući. Žena ga je dozivala, ali on se samo nakratko osvrnu, mahnu im rukom i nastavi brzim korakom kući.
Sa pendžera majka ga je ugledala da se vraća i odmah je znala da se nešto desilo. Pred kućom ga je dočekala sa rukama na bedrima, ukosivši pogled, čekajući da progovori.
Salih, sav ushićen, stade ispred majke i, dok su mu oči radosno pričale ono što je učinio, ona stegnu zube, uhvati ga za jeleče te ga uvuče u kuću. Skinula je njegovu odjeću, prebacila ga je preko koljena i žestoko ga tukla po turu dok je on jecao.
Tada, na vratima se pojavi stariji čovjek, nižeg rasta i sijede brade. Skinuo je svoj turban i sjede na minder. Bio je to Salihov dido.
— Nevista — progovori mrko — što biješ to maksumče?
Žena mu ispriča šta je učinio, a on pozva Saliha da ustane. Dječak ustade, navuče svoju odjeću te kroz jecaj obrisa goleme suze i nos koji je curio. Na pitanje starca zašto je to uradio, on ponovi ono što je njegova majka upravo rekla i doda u kakvom je stanju sreo Bahriju i njegovu majku, i još doda da zna da hudovica Makbula ima tri koze, a Bahrija, osim majke i bolesne nane, nema ništa više.

— To je Muhammed ! — upirući prst u dječaka, uskliknu starac vrlo ponosito. Skočio je sa svog mjesta i poljubi Saliha u glavu.

— Koliko se sjećam — progovori Salihova majka sa nezadovoljstvo — Bećir hodža je pripovijedao da je od islama i Muhammeda Pejgambera, Džennet pod majčinim nogama i da je svako čeljade dužno majci hizmet činiti i ljubiti njenu volju, a on je moju volju pregazio.
— Lijepa moja nevisto — progovori starac dok mu se razvlačio osmijeh na usnama — tačno je to da je Džennet pod materinim nogama, ali se ti zapitaj: može li Džennet biti pod tvojim kad si ovako malehno dijete, koje posti, poslala da prođe kroz pet sirotinjskih sela da uruči iftar hudovici, i na sve to imaš milosti i srca da ga za njegovo djelo, u kojem nema truna zlobe,gladnog, žednog i promrzlog tučeš? A kad već izazivaš riječima da ti ja kažem onako kako jeste: pored toliko sirotinje, jetima i fukare, poslala si ga kod hudovice, na kraj svijeta, samo zato što ta ista hudova ne radi ništa već hoda unaokolo, s kahve na kahvu, i cijeli kraj bi znao i pričao kako si joj ti poslala najljepši iftar. U ovom djetetu ima više dina i imana nego u pola Bosne. Možda nam baš zbog njega Allah daje bereket u našoj stoci, u našim zasijanim njivama.
Salihova majka podiže svoj nos,zasuta istinom,još više nezadovoljna,namrgodi se strahovito i nestade iz prostorije.
Tu noć, nedugo nakon iftara, neko je pokucao na vrata. Bio je to Bahrija. Došao je da vrati vuneni torbak i prenese da je on odnio Makbuli namijenjeni iftar.

— I ovo je Muhammed — uskliknu starac na Bahrijine riječi i zapovjedi da se torbak napuni hranom.

Dok je gledao kako Bahrija skakuće s noge na nogu i nestaje u mraku dok čuva torbak pun hrane, zatvarajući kućna vrata, bijelobradi starac još dodade:
— Možda nam zbog njih i kiša pada.

Husein Muratović
Sanski Most,
2026.