Poema „Trag crvenog karmina“ je melanholična introspektivna priča o tišini, sećanju i unutrašnjem miru. Crveni trag karmina simbolizuje prisustvo, prošlost i fragmente lične intime u prostoru svetosti, dok protagonistkinja kroz tišinu, svetlost sveća i miris tamjana pronalazi spokoj, prihvatanje i tiho oslobađanje od bola.
U tišini ranog jutra
pre nego što grad ustane,
stajala sam sama
sa senkom koja mi je sledila korake.
Sve je mirisalo na hladnoću.
Usne su mi bile blede,
a karmin previše postojan
za dan bez utehe.
Ušla sam tiho
u jedino mesto
gde sam se osećala sigurnom,
ušla sam na prstima,
kao da ne smem
da uznemirim sopstvenu tugu.
Crkva je mirisala
na tamjan i prošlost.
Na sve ono
što nisam umela
da sačuvam.
Dotakla sam ikonu
ne da nešto zatražim,
nego da se setim
kako izgleda nada.
I ostao je trag
crvenog karmina
na njenim ivicama,
sitna mrlja
na hladnom drvetu,
kao dokaz
da sam bila tu.
Molitva mi se lomila
u grudima.
Bez reči.
Bez glasa.
Sveće su gorele
umesto mene.
Za sve dane
u kojima nisam znala
kuda sa sobom.
Bog je ćutao.
Ali danas tišina
nije bolela.
Kad sam izašla,
grad je bio siv,
a ja lakša
za jedno sećanje.
Trag crvenog karmina
nisam obrisala.
Nek ostane
tamo gde sam ostavila
deo svoje tišine.
Viktorija Stojovska
