Kad kažete Srebrenica, malo je onih Bosanaca i Hercegovaca, pa čak i Srebreničana koji su rođeni u ovom gradu, koji ne pomisle na GENOCID!

Mnogo je tekstova, knjiga, dokumentarnih filmova snimljeno o zlu koje nijedan normalan čovjek ni u najstrašnijim noćnim morama ne bi zamislio. Snimljen je nedavno i prikazan na svjetskim premijerama i film Jasmile Žbanić “Quo Vadis Aida?”

Bez obzira, što se ne volim vraćati u prošlost, smatram da o toj prokletoj ‘95. godini nikada, nije, niti će biti dovoljno rečeno ni napisano.

I svaki put jednako boli, od trenutka kad odete na mezarje u Potočarima, spustite se “ispod zemlje” u Memorijalni centar, pa onda teškim koracima prohodate do bivše fabrike Akumulatora -hale, toliko boli da suze “same” ne prestaju teći. Uvijek je isto. Ne možete nakon toga satima pričati. Emocije su pomiješane, pa ne znate da li mrzite te ubice i silovatelje djece, žena, staraca ili vaš um ne može da prihvati da je u tom jednom danu masakrirano toliko nedužnih ljudi. I to zašto? Što se nisu zvali Mile, nego Mujo...zar je moguće toliko mrziti drugaricu ili druga iz klupe, njihovu braće i sestre, majke i očeve, komšije?!

Sasvim slučajno sam od sestre dobila na čitanje knjigu holandskog umjetnika Nicka Teunissena, koji je imao 13 godina kada je u julu 1995. godine na televiziji u Holandiji gledao snimke genocida u Srebrenici. Iako su, kako kaže, to bili prodorni snimci jednog grada koji se nalazi u Evropi, za dijete su bili teško razumljivi. Dvadeset i šest godina kasnije, 39-godišnji Nick je 10. jula ove godine objavio knjigu o srebreničkom dječaku pod nazivom "Tražeći Esmira".

Sve je počelo sa jednom fotografijom.

Njegov prijatelj Serge Janssen poslao mu je fotografiju dječaka koji se smiješi u kameru, usred pakla na zemlji. To lice mu je ispričalo potpuno drugačiju priču. Bilo je u suprotnosti sa dobro poznatim slikama koje smo vidjeli na vijestima. Bio je to ljudski portret. I ispostavilo se da je to Esmirova fotografija.

Serge Janssen je bio pripadnik Holandskog bataljona, takozvanog Dutchbata. U Srebrenicu je ušao u februaru 1994. godine i napustio je u julu iste godine. Bio je amaterski dvadeset i četverogodišnji fotograf i tokom tih nekoliko mjeseci u Srebrenici napravio je mnogo slika.

Njegova fotografija Esmira nalazi se na naslovnici knjige za koju Nick navodi da nije fikcija već "priča o ljudskosti u Srebrenici prije no što su životi ljudi u ovom gradu pretvoreni u brojeve".

Fasciniran drugim fotografijama krenuo je sam da otkrije ko je zapravo bio Esmir prije nego što će ga zločinci ubiti. Zajedno sa ljudima iz Srebrenice otkrio je mnogo neispričanih priča, punih anegdota i divnih sjećanja.

Priča o Esmiru je priča o ljubavi, muzici, pozorištu... svemu onome što nas čini ljudima.

Knjiga počinje prijateljstvom Janssena sa Esmirom koji se nalazi iza bodljikave žice i završava sa Esmirovom majkom koja prvi put nakon četvrt stoljeća ponovo vidi lice svoga djeteta na slici.

U julu 1995. godine, u samo nekoliko dana, više od 8.000 muškaraca i dječaka bošnjačke nacionalnosti bit će ubijeno.

Među njima je bio i Esmir Mujičić. Imao je 18. godina kada je ubijen u skladištu u Kravici. Njegovi ostaci sahranjeni su u Memorijalnom centru Potočari 2004. godine.

Iako i Nick u knjizi navodi kako je i on u tom periodu bio samo dijete, te tad dok je gledao snimke užasa, nije razumio ništa, sem da ljudi plaču, da se boje, ipak je sa 39 godina odlučio da bar nešto učini, a to je da ne šuti.

I zaista ova knjiga ima “ono nešto” drugačije od svega što sam do sada pročitala. Pisac govori u Esmirovo ime. Za njega je to, kako je napisao u uvodu najupečatljivije i najponižavajuće lično i umjetničko iskustvo koje postoji.

Voli reći da je Holanđanin, ali Bosanac u srcu. Kada dođe u Bosnu i Hercegovinu, osjeća se kao da se vraća kući.

Ipak smatra da do 2008. godine, kada je upoznao Ismira, o kojem također piše u knjizi, nije ništa znao o BiH. Kako kaže, on nije jedini koji je bilo loše informisan, već da je takva većina holandskog društva.

"Ne radi se o tome da nisu zainteresovani. Upravo suprotno. Žele da vide, da čuju da čitaju o tome", kaže Nick uz dodatak da holandski mainstream mediji ne uspijevaju da na pravi način pričaju o BiH i Srebrenici.

"Obično i nisu zainteresovani za region. Ali onda kada jesu, Bosna je holandskim medijima sinonim za rat. Osim toga, nepodnošljive historijske greške kao 'bosanski civilni rat', 'muslimanska vlada' ili, još gore, 'masovna ubistva'... priča o Srebrenici je svedena na Holandski bataljon, statistike i holandsku stranu politike."

Srebrenicu, zaštićenu zonu čuvala ju je jedinica holandske vojske u sastavu međunarodnih snaga UN-a raspoređenih u BiH. Lako naoružani, holandski vojnici, koji nisu imali podršku iz vazduha i koji su bili pod vatrom, bili su prinuđeni da napuste enklavu prepuštajući je snagama bosanskih Srba koji su odveli i ubili oko 8.000 muškaraca i dječaka.

Vrhovni sud Kraljevine Holandije potvrdio je presudu 19. jula 2019. godine kojom je odgovornost holandskog bataljona pri UN-u ograničena na smrti 350 osoba.

“Nikada ne čujemo u medijima ljudsku stranu naroda u Srebrenici ili grada. Oni su svedeni na termin 'muslimanska enklava' šta god to značilo", pojašnjava Nick koji dalje kaže da je zbog toga za njega Esmirov portret simbol ljudskog lica Srebrenice.

Priča o životu Ismira i Esmira, koji uprkos užasa u Srebrenici imaju svoj način života, očigledno su na ovog holandskog pisca i glumca ostavili značajan uticaj, i predstavljaju simbole "snage i ustrajnosti".

Kako je ispričao, otvorili su mu oči o načinu na koji zapadni dio svijeta živi, o sistemu u kojem je odrastao i koji je postao hladni konstrukt redukcionističkog materijalizma i kontrabalansiranosti sa njihovom duhovnošću i samim tim duhovnom snagom. Živjeti horor, ali i dalje biti u stanju izgraditi novi život i smijati se u kameru, to je tajna života koju on pokušava u knjizi otkriti.

U samom uvodu napisao je NEVER FORGET, pa onda postavlja pitanje zašto se samo neki 11. jula sjećaju pakla koji je prošao jedan narod... kad to zapravo znači “NIKADA ZABORAVITI”, i sjećati se stalno.

Vrlo cijeni naše ljude koji su došli u Holandiju i pokazali kako su pametni, vrijedni i uspješni, uprkos svemu što su mnogi od njih preživjeli svako na svoj način.

UVOD KNJIGE

Za Esmira Tada nepoznatog,

Sada voljen kao brat i prijatelj.

25 ljeta proteklo je…

Za vojnika koji je napušten.

Za svakog bosanskog prijatelja i prijateljicu.

Za sve majke bez sinova.

Za paklena sjećanja.

Za svu naivnost,

izgubljenu u polju i šumama:

“Nermine, hajde dođi s brda!”

Za lažnu nadu i šuplju frazu,

Politički proračuni smrti.

Za sva srca koja su se morala slomiti,

Za otvorene ruke molitve,

Za klečeće kraj tabuta.

Za svu staru djecu,

Ne zaboravi,

Vječni promašaj…

NEVER FORGET

https://vildana.substack.com/p/trazeci-esmira?utm_source=publication-search