Prolazim pored autobuske stanice, a pažnju mi privlači mladić za kog se mogu zakleti da mi je vršnjak. Obično spuštene glave prolazim pored ovog mjesta kao da je ukleto. Ne mogu podnijeti suze i rastanke koje ovo mjesto iziskuje.

Mladić me pogledao i gorko se nasmijao. Slomio je svaki atom mog bića tim osmijehom, jer se iza njega krila ogromna količina tuge. Bio je skromno odjeven te je nosio jedan kofer, Jedan jedini kofer u koji je spakovao svoju mladost. Ili barem ono što je ostalo od nje. Ako je ostalo išta zahvaljujući njegovoj državi koja mu je obezbijedila tu kartu za neku daleku zemlju koju nikada neće moći nazvati svojom domovinom.

Ruke su mu drhtale s vremena na vrijeme. Nisam ga htjela gledati, jer me činio nesretnom i ljutom, a u isto vrijeme nisam mogla prestati da gledam vršnjaka kome je država ubila svaki atom nade.

Bila sam bijesna! Bijesna na sistem u kojem živim. Bijesna na guzonje koje upravljaju mojom domovinom i koje mlade tjeraju što dalje odavde. Bijesna na sve koji su ga doveli do toga da ode. Njega i milione drugih u redovima pred ambasadama.

Sigurna sam da, ukoliko bi se napravila anketa šta zaista predstavlja problem u državi, bi većina rekla da je to korupcija i vlast, korupcija u vlasti... te da što prije žele napustiti svoju državu.

Tužno je, i u najmanju ruku poražavajuće, da mladi na kojima svijet ostaje žele graditi budućnost na drugom mjestu. Nije da žele koliko su primorani, jer im je mladost uništena, a perspektiva izgubljena. Guzonje ne mare za obrazovanje, jer su neobrazovani ljudi podobniji.

Suma sumarum, mišljenja sam da je država uništena lažnim moralistima. Njen sjaj je uništen do temelja i malo je onih kojima je stalo da grade nešto na tim temeljima. Smtram da smo stranci u vlastitoj domovini. Ponekad pomislim da je najbolje ostaviti državu onima koji su je skrojili po njima odgovarajućem kroju, a sa druge strane moja ljubav prema njoj prevlada i ne mogu je ostaviti.

Dokle će ta ljubav prevladavati nad razumom, vidjet ćemo.