Svijet ne staje, ubrzava se iz dana u dan. Ulice kojima je hodala, poput svih drugih, svakog dana bila je prepuna ljudi. Svi su žurili, nosili svoju priču, svoje misli. U svakom koraku osjećala se žurba kao da se zaboravlja na postojanje prostora za život između stresa i odgovornosti. Vrijeme je umjesto dara postalo luksuz.

Ispod ubrzanosti i maske modernog života osjećala je nešto drugo. Zaustavila se na trenutak. U tom trenutku nije bilo rokova, posla, nije bilo stresa. U tom trenutku bila je samo ona, grad i tišina koja je kroz nju prolazila. Život nije samo u trci i ostvarivanju ciljeva, život je u malim trenucima, u onim trenucima kada zadržiš dah, posvetiš se nečemu što te podsjeti zašto si živ. U tom trenutku vremena, svjetla na semaforu nisu postojala. Svijet nije tražio ništa od nje. Taj trenutak nije bio ubrzan, nije bio pun obveza. Bilo je to jednostavno postojanje. Trenutak u kojem je ona bila tu, sada, u tom svijetu koji neprestano juri prema naprijed.
I u tom trenutku, on je naišao. Nije bilo ničeg posebnog u njegovom izgledu, ni u njegovoj odjeći, ni u njegovim riječima, čak ni u njegovom stavu. Ali bio je prisutan. I ona je znala da je to najvažniji trenutak. Da je u tom trenutku, uprkos svemu, svijet stao. Njihovi pogledi su se susreli, a srce joj je, kao da je po prvi put osjetilo život, na trenutak stalo. Prvi put se u nečijem pogledu izgubila, prvi put je nečiji pogled smirio i dopsustio da se osjeća sigurno u trenutku. U trenutku da padnu u zaborav svi problemi, obaveze i odgovornosti. U tom trenutku su bili samo oni.
„Zar nismo zaboravili kako živjeti?“, rekao je. Riječi su bile tihe, ali snažne. Pitanje koje je postavio nije imalo odgovora, jer svi odgovori nisu bili važni. Važno je bilo samo to da je njihova stvarnost sada bila u tom trenutku – bez žurbe, bez stresa, bez potrebe za odgovorima.
U tom trenutku je shvatila. Život nije samo ubrzanost. On nije samo u postizanju ciljeva, u nizu zadataka koji moraju biti obavljeni. Život je u onim malim trenucima, u onom trenutku kad sve stane, kad zadržiš dah i dozvoliš sebi da osjetiš. Ljubav nije u velikim gestama, u bučnim priznanjima. Ljubav je u tihom trenutku, u mirnom pogledu, u jednostavnom „tu sam“ koje nije potrebno izgovarati.
Možda je to bio samo trenutak, ali njemu nije trebalo više. Jer, u tom trenutku, bio je sve što je trebalo. U tom trenutku vremena, ljubav nije bila ubrzana. Ona je bila prisutna. I on i ona, u trenutku, postali su cijeli svemir.
Svijet je nastavio teći, ljudi su ponovo žurili, ali oni su ostali. I shvatili su – ljubav nije pitanje vremena.,ljubav je pitanje prisutnosti.