Svaki pokušaj povezivanja s ljudima mi propada. Sjedim u društvu, povlačim se u svoju čahuru i iščekujem kraj samo da mogu pobjeći u svoj mračni bezdan koji je korumpirao moj um i dušu. Mogu biti tužna i okej u isto vrijeme, moj mozak je odavno zaboravio šta je sreća, ostao je samo pepeo koji ni najveći plamen ne bi zapalio do prijašnjeg punog sjaja. U rijetkim trenucima dogodi se da se, oko crnog kruga mog postojanja, obavije plameni obruč nade i ljudi koji ne razumiju da postoje različiti svjetovi, različiti intelekti.

U mom svijetu postoji sram i krivnja što sam ovakava, osjećam se kao da me se mrzi, ne razumije, osuđuje i ne prepoznaje moje psihičko stanje. Pokušavam kroz humor predstaviti šta se događa, jer sretni ljudi ne znaju ,reći ce nešto kao : “Kakve su ovo depresivne teme…”, dok, sve što radim je puštam krik za upomoć da me se pusti s lanca života koji ne znam živjeti. Ne želim umrijeti, no život postaje sve veći teret. Moja nekontrolisana zabrinutost i nemir se pojave oko sitnica, od odabira odjeće do toga kako se ponašam u prometu na putu prema druženju, sve to odlučuje stanje mog uma za predstojećih par sati. Ishitrene rekacije ljudi oko mene mi počinju smetati, smijanje i povisivanje tona, glasni zvukovi, neodlučnost, sukobi mišljenja, sve to stvara ogromnu crnu masu unutar mene koja me proždire iznutra dok ne ostane ništa od mene. Ponekad mislim da nije fer sto se osjećam izgubljeno, kao da lebdim iznad života kojeg bi trebalo da živim. Gledam kako dani prolaze i stvari mi se dešavaju kao da nemam nikakvo pravo da odredim ishod događaja. Ali uvijek sam bila jaka i niko me nije mogao natjerati da sjedim nazad, dok je neko drugi za volanom mog života. Ljudi pate za momentima koje nisu cijenili, dok su im se dešavali pred nosom. Ja patim za onim trenucima kojih sam bila itekako svjesna znajući da će proći i preimenovati se u jučer. Iz persepktive djeteta koje ubijam u sebi;
“Prestani. Osjećaš li nekada krivicu zbog stvari koje si obećala maloj sebi?
Jaka si ti, ostvari ono što si obećala, ne predaji se tek tako.” Najvažniji odnos koji imamo je odnos sa samim sobom. Kažem to uporno sebi, iz dana u dan “jaka si” ali šta ako više ne želim biti… Umorna sam od činjenice da moram bit jaka. Umorna sam od svega pomalo. Ne želim da budem jaka. Želim da se jednom slomim u više od milion dijelova da se isplačem da stvarno prođe. Želim da mogu bit slaba pred svakim i da ljudi to ne koriste. Želim da ne znam stvari koje znam, želim da ne znam za tugu, za smrt, za crnilo dana. Želim biti dijete ponovno. Ali želje se ne ostvaruju svima. Pogotovo nama od svega odbačenima, da budemo jaki kako god znamo. Mi koji živimo za lude noći, koji iz svega izvlačimo maksimume, mi koji iz obične teme napravimo filozofiju. Mi koji uživamo u malim stvarima, koji pijemo slatku kahvu jer je život dovoljno gorak. Mi koji volimo nesebično, koji bacamo zadnje dijelove sebe bez žaljenja. I neka se ne ostvare... Ostvarit ćemo ih sami, uživati u njima malo jače, proživjeti ovo malo vječnosti kvalitetnije i otići sa stilom. I naravno osmijehom, jer, ipak je idalje sve u redu. Svrha svega što sam htjela reći jeste da možemo da podnesemo mnogo više nego što mislimo. Sve što je potrebno jeste da naučimo da se ne plašimo bola. Stisnite zube i pustite da boli. Jednog dana bol će proći, a vi ćete i dalje biti tu.

Za kraj bih Vas ostavila sa riječima Jamie Anderson:
“Tuga kako sam naučila, je ustvari samo ljubav. Ona je ta ljubav koju želis dati, ali nemaš je kome. Sva ta neispričana ljubav okupljena u suzama u kutovima naših očiju, ili kao knedla u grlu ili onaj šuplji osjećaj u dijelu vaših prsa. Tuga je samo ljubav koja nema kamo otići.”