Pokaži mi,
Gdje su njihovi oštri zubi
I duboka grla žedna krvi,
Kidali tvoje meso?
Da te tu ljubim.
Reci mi,
Kako su nemarom svojim,
Riječi ili tona glasa lišenih osjećaja
Za drugo ljudsko biće,
Možda iz neznanja,
A možda želeći svjesno,
Parali tvoje biće?
Da te tu najviše grlim.
Šapni mi,
Nesigurnim i drhtućim glasom,
U kome si tražio utočište,
Čvrstu stijenu da na nju spuštiš sidro svoje
U oluji,
A taj neko je pustio da tvoj brod nose talasi
Neukrotivi i divlji
I ako ga dotad nisu razbili do najsitnije daske,
Nasukaju ga na prvu obalu od grubog sitnog kamenja?
Ja ne mogu zaliječiti sve tvoje rane,
Ali mogu dodati zavoj.
Ne mogu zaviriti u mračni duboki bunar
Umjesto tebe,
Ali kad budeš spreman, možemo zajedno.
Ne mogu ukrotiti nemani u tvojim
Noćnim morama,
Ali mogu unositi svjetlo u svojim dlanovima
Tokom dana,
Da ti se nađe na polici pored kreveta
Za noć.
I korake ovog zamršenog plesa,
Koji zovemo život,
Ne moraš sam učiti.
Možemo u dvoje.