U MAGLI:

"Slika koju nije mogla naslikati"

Zazvonio mi je telefon. Vidio sam da je ona
Ali sam se ponašao kao da neko zove sa nepoznatog broja.
Javio sam se službeno sa "izvolite"
A ona je pitala zašto se ne obradujem poznatom glasu kad zove me.

Polako mi je svo sjećanje na nju odlazilo u maglu. Onu koju mi je ona prodavala tih nekoliko posljednjih mjeseci.
Pitala je: "Gdje si? Kamo piješ kafu danas?"
-Znaš ti dobro gdje... Navrati kroz pola sata.
-Oh kako smo službeni... Važi, biću tu!

Nisam se mnogo spremao za taj susret, čak ni parfem nisam stavio. Znam da voli taj miris na meni, stoga nije bilo potrebe da ga nosim. Sve je nekako viška, a i emocije u meni lape.
Došao sam prije nje i na brzinu bacio "šuplju priču" sa konobarom. A onda je ušla ona. Prizor koji je njemu izbio tacnu iz ruke, pa je odjurio u šank. Znao je šta ona pije, pamtio je njen izbor kafe.
Razgovor je bio kratak.
-Zašto se nisi javila kad si došla?
-Nisam bila sigurna da li me, poslije svega, opet želiš vidjeti.
-Zanimljiva misao, kao da sam je ja pisao.
Onako filmski je to izgovorila, sa nekim dramatičnim poluzdahom.
-Imaš li mi šta reći? (Pitao sam otvoreno)
-Vezano za šta? (Stidljivo odgovara pitanjem)
Mrzim to. Ako je moje pitanje konkretno... Zašto mi odgovaraš kontra pitanjem?
-Ma i nemam baš, prošlo me je sve pa i ono društvo... (Laže kao da je već nisam zatekao sa njima)
-AA dobro, što odmah ne kažeš da si čista? (Pravim se mutav)
Gledao sam njene oči, i dalje prazne. Duboko u svojoj glavi sam vodio dijalog sa svojim alteregom.
*Nastaviti će se...*