U MAGLI

Zove Zagreb

Pitam se da li je dobro. Ima li pogodno društvo tamo za nju ili je opet krenula lošim stopama.
A ne bih joj poslao poruku nema šanse. Sve i da znam da će mi sigurno odgovorit... Ma nema šanse.
.............................................................................................................................................................................

Nakon što mi je priznala da je imala svoje depresivne epizode,
Da bi ona najradije da negdje ode.
Da samo tabletama je mogla probuditi inspiraciju.
Inače bi da mijenja naciju.

Taj dan smo dugo razgovarali. Ja sam tad lagao da sam bio u sličnoj fazi i da sam iz znatiželje probavao svašta. Nisam joj mogao ništa.

Samo je gledam kako tone,
A ja nisam u tome.
Gledam je kako pakuje kofere
Kao da će da ode.
A nema kome.

Zvao sam njene tad. Rekao sam im šta i kako i koliko. Bio sam u dobrim odnosima sa njenom majkom. Divna žena. Njeni su bili rastavljeni, tako da sam morao obaviti dva poziva.
Koktel emocija se miješao u mojoj glavi. Bio sam tužan jer je našoj priči došao kraj, ali sam bio sretan jer će ona imati novi početak. Morala je za Zagreb, majka će ipak ljekovito djelovati na nju.
Tako da poslije mojih drugova, Ninu sam pratio na autobus.

Imala je neku tugu u očima ,
Kao da joj se riječ preko usana otima.
Bez onih virova u zjenicama bez crvotočina koje su me hvatale stalno.
Samo neki mirni, mutni talog.
Kao da joj se duša skupila na dnu.
Gledam ih, oči... Ja više nisam tu.
Ona je ljuštura... duh.

Pucalo je sve u meni... Osjećao sam se kao baloni ispucani po patosu nakon žurke.
U džep sam zario ruke.
Uvučen duboko unutra,
Unutar kaputa.
Na peron se spušta magla.
I prekriva Autobusima stakla.