* Prepoznavanje *

Noć je sada bila gusta, kao da je gustina postala boja.
Ispod rasvjete koja trepti, nisam tražila tvoju siluetu.
Ovaj put tražila sam sebe.
U uglu gdje sunce ne dolazi, pronašla sam vlastiti dah.
Svjetlost nije trebala da potvrdi moju prisutnost.
Tama me poznaje bolje od svih, bolje od bilo koga.
Shvatila sam: možda si postojao da bi me naučio da stojim sama,
ali i da shvatim koliko je slaba granica između nas i onoga što ne možemo dokučiti.
Korak po korak, prstima kroz noć, osjetila sam svaki otklon svjetla.
Nisam više bježala od mraka.
Sada sam ga posmatrala.
I kroz njega, vidjela svjetlost koja je uvijek bila u meni.

*Zatvaranje ciklusa*

Sunce je nestalo davno, ali ja nisam gledala prema stanicama.
Nije postojalo čekanje, niti siluete.
Samo tišina koja je bila dovoljno velika da primi sve moje korake.
Dante je možda pustio iz Pakla,
ali ja sam pustila sve što je trebalo da bude oslobođeno —
strah, sumnju, bol… i samu potrebu da tražim potvrdu.
Ostala je samo ljubav.
Tiha, prisutna, koja ne traži objašnjenje.
Niti Raj. Niti Pakao.
Samo ljubav.
I dok sam zatvarala prozor i puštala sumrak da završi svoj krug,
osjetila sam da je sve što je ikada bilo nestalo i da je sve što je ikada bilo ostalo — u meni.
U uglu gdje sunce ne dolazi.
Gdje ljubav ostaje, bez riječi.