Rekli su mi,
„Umjetnost ne mijenja.
Ne gura nikakvu revoluciju.
Ekonomsku, političku, tehnološku, društvenu.
Umjetnost je tu da bude lijepa.
I eto, da postoji.“
Rekli su podignutih brada,
Ramena u jednom položaju.
Svaki trenutak spremni na debatu
I da reaguju na nepravdu.
Nepravdu postojanja.
Rekli su ozbiljni, u kravatama i opeglani.
Umjetnost ne gura revoluciju,
Ali je njen manifest.
Umjetnost te neće sačekati
Sa drvenim štapom u ruci
I tjerati te da se promijeniš.
Ona će te samo natjerati da je vidiš.
I tu počinje sva nepravda njenog postojanja.
Ne možeš da je ne vidiš,
Makar se trudio.
Umjetnost te tjera da osjetiš.
Makar na minut, dva,
Bude ogledalo u kojem se,
Bez ikakvog sakrivanja nedostataka
I izrađivanja karikaturnih ili društveno prihvatljivih maski,
Tvoj karakter i sve što si preživio, prebolio, volio,
Prikazuje tebi.
U umjetnosti, ma kakva ona bila,
Dobijaš sebe.
A malo ljudi je spremno dobiti sebe.
Sirovog i neopeglanog.
Zato mnogo ljudi osjeća da je umjetnost nepotrebna.
Ustvari im je nepravedna,
Jer na nju ne mogu staviti ćebe
I pokriti je kao ogledalo u sobi.
Sva nepravda postojanja umjetnosti
Je u čovjekovom umu.
I za to umjetnost ne gura revoluciju,
Ali svaka revolucija voli umjetnost.