Gledam stolicu čovjeka kojeg nema. Ili je možda otišao na neko vrijeme, pa će se vratiti. U svakom slučaju: tu smo samo stolica i ja.

Ova stolica je priča za sebe. Ona mi pripovijeda priču o svom vlasniku. Kao i sve u životu: svaka stvar priča priču. Vazda pokušavamo jasno i do kraja čuti šta nam, u ovom slučaju stolica ima za reći.

Jako je teško odgonetnuti je li u pitanju sretan ili tužan čovjek. Gledajući lulu i malo duhana što je pored nje, može se govoriti ili o sretnom čovjeku kojemu su lula i duhan sasvim dovoljni za sreću u životu ili o tužnom čovjeku koji lulu i duhan nalazi kao neko ‘’privremeno rješenje’’ za svoje životne tegobe.

Gledajući istrošene noge stolice, naslućujem da je mnogo korištena. Možda je čovjek koji sjedi na njoj provodio sate u tišini, promatrajući svijet kroz prozor, pušeći svoju lulu. Možda je u nekim trenucima bio izgubljen u mislima, u drugim prepun inspiracije. Možda je ta stolica svjedočila njegovim sumnjama, njegovim trenucima zanosa, njegovim bolovima.

Ona nosi teret svojih godina, baš kao što čovjek nosi teret svojih uspomena. Ako pažljivo slušam, možda mogu čuti škripu drveta koje je upilo sate njegovih razmišljanja, možda mogu osjetiti toplinu njegova tijela koje ju je oblikovalo.

Ima nešto u toj jednostavnosti što me neodoljivo privlači. Kao da su svi odgovori na nepostavljena pitanja skriveni u toj staroj, ali dostojanstvenoj stolici. Možda joj nedostaje težina čovjeka kojem je pripadala. Možda joj nedostaju ruke koje su se odmarale na njenim naslonima. Možda i ona, poput mene, čeka povratak svog vlasnika.

Ali što ako se ne vrati? Hoće li stolica tada izgubiti svoju svrhu? Ili će jednostavno postati uspomena – podsjetnik na ono što je bilo, na čovjeka koji je jednom sjedio na njoj, pušio lulu i gledao u svijet oko sebe, pokušavajući ga uhvatiti?

I dok razmišljam o svemu tome, osjećam kako se prostor između mene i stolice polako ispunjava nečim nevidljivim, nečim što nije samo odsutnost. Možda je to duh čovjeka koji je nekada tu sjedio. Možda je to priča koja se još uvijek piše.