Već duže mi se piše nešto što mi se ne piše

Možda zvuči kao glupost, ali to je najbolji opis onoga što nosim u sebi. Riječi stoje u grlu, u prstima, u mislima – ali kad krenem da ih stavim na papir, postanu teške, kao da svaka ima uteg od pola tone. I onda ih odlažem. Kažem sebi: “Sutra.” A sutra se ponovi jučer. I prekosutra se ponovi prekjučer.

Ne piše mi se jer znam da ću dirnuti u nešto o čemu se rijetko govori. O tišini. Ne onoj ugodnoj, kad sjedneš na obalu omiljene rijeke i slušaš kako voda govori umjesto ljudi. Nego o onoj tišini koja izjeda. O šutnji koja guši dok gledaš kako ljudi oko tebe tonu, a nitko ništa ne kaže. Ne želi da kaže ili ne može reći.

Znaš ono kad sretneš poznanika i upitaš ga: “Kako si?”, a on samo kaže: “Dobro, hvala.” A oči mu govore sasvim drugu priču. Vidio sam ih mnogo. I svejedno, i ja klimnem glavom, pustim ga da ode. I nastavljam svoju tišinu.

Pišem ovo jer mi se gadi to “dobro, hvala”. Nije svako dobro. I nije sramota reći da nisi dobro. Kad bi se mladi usudili reći: “Ne mogu više, potrebna mi je pomoć.” Kad bi stari priznali: “Usamljen sam, nedostaje mi netko da me čuje.” Kad bismo svi prestali glumiti da nam je život Instagram ili Facebook story. Možda bismo spasili poneku noć od besanice, poneku dušu od lomova.

Ovo nije kuknjava. Ovo je samo poziv na pobunu protiv šutnje. Jer šutnja je gora od najružnijih riječi. Riječima barem možeš pogoditi metu, a šutnja te ostavi da sam nagađaš gdje stojiš. Zbog šutnje pucaju brakovi, prekidaju se prijateljstva, djeca bježe u drogu, roditelji i praroditelji umiru neizrečeni. A mi se pravimo lijepi, fini, kulturni, normalni. Politički korektni.

Možda je vrijeme da prestanemo biti normalni. Da prestanemo gutati sve što nam stoji u stomaku i konačno pustimo da TO izađe. Da nekome kažeš: “Volim te, ali si me povrijedio.” Da priznaš: “Strah me je biti sam.” Da napišeš poruku: “Trebam te večeras, da šutimo zajedno.” Da vrisneš ako treba, jer vrisak je pošteniji od osmijeha iza kojeg ti srce krvari.

Znam, nije to lako. Ni meni nije. Zato i pišem ovo, jer mislim da je papir jedini koji se ne pravi da ga ne zanima. Ali i papir je mrtav ako ga nitko ne pročita. Zato ti kažem: ne čekaj. Nemoj misliti da će sutra biti lakše reći ono što danas skrivaš.

Sutra će biti još teže, jer ćeš se još jedan dan naučiti šutjeti.



Sjećam se jedne djevojke od prije nekoliko godina koja je već nekoliko puta dolazila na psihoterapiju. Kao i obično, na početku našeg razgovora upitao sam je: „Kako si danas?“ Ona se nasmiješila i odgovorila: „Dobro sam.“

Tada sam dodao: „Jesi li stvarno dobro?“

Nakon samo sekundu-dvije, djevojka je počela plakati. Toliko glasno da sam se na trenutak uplašio da nisam rekao nešto što nisam trebao. Ali ubrzo sam shvatio u čemu je bio problem.

Kao i kod mnogih drugih ljudi, prvo što izađe kada ih netko upita „Kako si?“ jest ona poznata fraza: „Dobro sam.“ Da joj nisam ponovio pitanje, ovaj put samo malo drugačije, ostao bih uvjeren da je zaista bila dobro.
Nije istina da se o svemu treba govoriti lijepo. Ima stvari koje treba izreći ružno, ogoljeno, s trzajem u glasu. Ima ljudi koje fakat treba prodrmati da shvate kako nisi robot nego čovjek. I da im nisi dužan glumiti da si dobro i onda kad nisi.

Zato ću završiti ovako: ako ti se već duže piše nešto o čemu se ne piše – napiši. Ako ti se već duže govori nešto o čemu se ne govori – izgovori. Ako ti se već duže plače zbog nečega - plači.

Zaboravi onu balkansku (a zapravo ne samo balkansku) floskulu: „Sramota je plakati.“ Tipična društvena fraza koja se ponavlja generacijama, bez stvarnog promišljanja. A ono što ne izađe – ostaje u tebi. I kada ostane, polako te izjeda. Ne postoji filter, ni maska, ni kratko „dobro, hvala“ koje to može sakriti. Postoji samo tvoja odluka da prekineš šutnju. I kada to učiniš – vjeruj mi, svijet se neće srušiti.

Samo ćeš napokon početi stvarno živjeti.